Za nizozemsku pivovaru Heineken, jednu od najvećih na svijetu, Afrika je najbrže rastuće tržište. A Nigerija je sa svojih 170 milijuna stanovnika posebno "žedna", naglašava šef Uprave Jean-Francois van Boxmeer.

Pored hmelja, pivovarama je potrebna i velika količina žitarica, bilo da je to ječam, riža ili kukuruz. A dobiti sve to u količini i kvaliteti koja je potrebna u Africi nije jednostavno, keže van Boxmeer. Prije 25 godina Heineken je zbog toga pokušao u Burundiju na klasičan način ddoći do zemljišta i organizirati vlastite farme-  i doživio je fijasko: "Shvatili smo da to nije model poslovanja za Afriku", pojašnjava Boxmeer:"Tamo treba raditi s kooperantima i tada je to uspješno." 

Seljaci iz lokalnih zajednica na licu mjesta najvažniji su partneri. "U konačnici, oni obavljaju posao", kaže van Boxmeer. Radi se o tome da njima treba približiti učinkovitije metode rada te ih opskrbiti korisnim sjemenom. Poduzeće u Nigeriji tako već ima veliki uspjeh: "Razvili smo domaću šećernu trsku i time smo povećali prinose s jedne na dvije tone po hektaru", navodi van Boxmeer. Sada se radi na miješanim sortama, koje pivarima obećavaju novo udvostručenje prinosa.

I dok Afrička unija u Ekvatorskoj Gvineji (26./27.06. 2014.) raspravlja o tome kako Afrika u budućnosti može sama prehraniti svoje stanovništvo koje se ubrzano povećava, van Boxmeer i poljoprivredni zastupnici već su to pokazali na Svjetskom gospodarskom forumu za Afriku u Abuji u svibnju ove godine.

I dalje skepsa prema koncernima sjemena

I američki proizvođač sjemena Dupont zalaže se za suradnju sa seljacima i veće prinose uz pomoć modernog sjemena. U Etiopiji koncern od 2013. godine radi na jednom programu s tamošnjim ministarstvom poljoprivrede i američkom organizacijom za pomoć zemljama u razvoju kako bi se značajno povećao prinos kukuruza. Seljaci dobivaju edukaciju, visokokvalitetno sjeme kao i povoljne kredite, kaže James Borel, predstavnik Duponta. Prve godine uređeno je 320 polja koja su ogledni primjerci, kaže Borel. "Seljaci su na njima mogli utrostručititi ili učetverostručiti urod."

Kritičari industrijske poljoprivrede, agro-industrije, sumnjičavi su prema ovom angažmanu. Oni strahuju da koncerni samo traže učinkovitije metode kako bi na nova tržišta plasirali svoje patentirano i dijelom genetski modificirano sjeme. A seljaci bi tako postali ovisni o industrijskim proizvodima.

Nova agrarna politika čini investicije zanimljivima

Ipak, mnoge vlade u Africi imaju koncerne na svojoj strani jer su pod pritiskom da brzo dođu do većih prinosa za stanovništvo koje se brzo povećava. Šef Heinekena van Boxmeer tako vidi novu agrarnu politiku u mnogim afričkim zemljama kao odlučujući korak prema učinkovitijoj poljoprivredi. Nigerija je odličan primjer, budući da se vlada u toj zemlji smatra aktivnim partnerom u agrarnom gospodarstvu. Tako to vidi i Mansur Ahmed iz nigerijskog mješovitog koncerna Dangote. Do sada je Dangote po pitanju živežnih namirnica bio isključivo aktivan u uvozu i tek odnedavno ulaže u uzgoj. Nigerijska nova agenda za prestrukturiranje poljoprivrede stvorila je klimu u kojoj je poduzetnicima zanimljivo ulagati u poljoprivredu, naglašava Ahmed.

Dangote je u zadnje dvije godine razvio plantaže šećerne trske na površini od 150.000 hektara, prije svega na sjeveru Nigerije. "To će znatno smanjiti ovisnost o uvozu, a osim toga i stvoriti 180.000 novih radnih mjesta", obećava Ahmed. Njegov nadređeni Aliko Dangote, koji i sam potječe iz sjeverne Nigerije, na to gleda kao na doprinos kako bi i posebno siromašni sjever zemlje sudjelovao u gospodarskom rastu Nigerije.

Industrija treba snažne seljake

I nigerijski mlinovi u sljedećoj godini žele velike površine razviti za uzgoj šećerne trske i manioke. "Ulažemo u poljoprivredu kako bismo osigurali naše nabavne lance", kaže o angažmanu zamjenik voditelja koncerna John Coumantaros. "Flour mills" će u iduće tri godine uložiti 500 milijuna američkih dolara. Tvrtka treba primjerice više gomolja manioke u Ososu na jugozapadu Nigerije. "Razvili smo 10.000 hektara nasada u saveznoj državi Kwara kako bismo dobili potrebne količine", kaže Coumantaros. Uzgoj živežnih namirnica i njihova prerada trebaju se zajednički promišljati, kaže on. Zbog toga njegova tvrtka radi i s pojedinim seljacima koje obučavaju kako bi mogli isporučivati potrebne količine i zadovoljavajuću kvalitetu.

Edukacija, suvremena tehnika, povoljni krediti i pristup zemlji - to su potrebe malih seljaka, naglašava Lydia Sasu iz mreže Organizacija seljaka iz Gane. Kada bi nova poljoprivredna ulaganja išla za takvim potrebama, tada bi i mali seljaci mogli dati svoj doprinos opskrbi Afrike živežnim namirnicama. Za žene je najveći problem posjed zemlje, pojašnjava predstavnica seljaka: "Tradicionalni autoriteti mogli bi im dati zemlju. I oni to i čine jer su shvatili da smo ženama prenijeli znanje učinkovitog upravljanja tlom." Mnoge žene u Gani zbog toga bi sada mogle preuzeti zemlju svojih roditelja i dalje njome upravljati. A to je djelotvorno i protiv bijega sa sela, kaže Sasu. 

Pored seljaka tu je i politika drugih značajnih industrijskih partnera, nadopunjava upravitelj mlina Coumantaros. Zakonski okvir koji bi podržavao poljoprivredu značajan je jednako kao i izgradnja prometnica i željeznice i plasman kredita za seljake. Kada bi  seljaci, vlada i industrija djelovali partnerski, poljoprivreda u Africi mogla bi u budućnosti pokriti svoje potrebe, uvjeren je Coumantaros.