U bolnici Zahra vlada gužva. Bolničari i medicinske sestre u bijelim mantilima užurbano hodaju kroz hodnike. Ta klinika Tripoliju na sjeveru Libanona je mjesto na kojemu sirijske izbjeglice dobivaju pomoć. U prizemlju je organizacija "Liječnici bez granica" smjestila svoju ordinaciju s besplatnim uslugama. Pacijenti sjede na crnim plastičnim stolicama i strpljivo čekaju da ih primi Maha Naja. Većina pacijenata, priča ova libanonska liječnica, su žene. Mnoge od njih imaju psihosomatske bolove, prije svega su to glavobolja i bol u leđima. Obolijevaju zbog brige za članovima njihovih obitelji u Siriji ili zbog tuge i gubitka njihove egzistencije u domovini. Jedne pacijentice se Naja veoma dobro sjeća. Stalno je zapadala u grčevit plač i pričala kako je silovana, kaže Naja i dodaje da je ta trudna žena konstantno zahtijevala pobačaj.

Maha Naja ju je uputila jednoj ginekologinji. Nikad se više nije vratila ovamo, kaže ta liječnica: "Očito ne želi pričati o tome. Vjerojatno ju je strah da će to netko saznati. U našem društvu silovanje važi kao velika sramota."

Veo šutnje

To potvrđuje i Mohamed Mustafa. Taj 27-godišnji sirijski liječnik već godinu dana živi u Libanonu i brine se u Tripoliju za sirijske izbjeglice. Veoma rijetko se dogodi da žene ili djevojke pričaju o doživljenom nasilju, kaže on. Nekoliko žena mu se međutim ipak povjerilo - šest njih. Došle su iz središnje Sirije, iz Homsa i okolice. Te žene su bile psihički veoma pogođene i htjele su pobačaj: "Poslao sam ih u libanonske bolnice. Većina ih je uspjela pobaciti."

Ni Mohamed Mustafa te žene nikad više nije vidio. Smatra da je malo vjerojatno da je ijedna od njih u obzir uzela psihološku pomoć.

Organizacija za ljudska prava Human Rights Watch u okviru izrade jednog opširnog izvješća bilježi praksu seksualnih nasrtaja u Siriji. Bilježe se izjave očevidaca i žrtava, koje su tijekom boravka u sirijskim zatvorima ili pri racijama u stambenim naseljima doživjeli ili vidjeli silovanja. Prema dosadašnjim istraživanjima te organizacije su počinitelji vojnici te pripadnici sigurnosnih snaga i paravojnih postrojbi vjernih režimu.

Statistike ili procjene o razmjeru silovanja u Siriji ne postoje. Ni u susjednim zemljama poput Libanona ili Jordana, u koje su u protekle dvije godine pobjegle stotine tisuća Sirijki, nema brojki o žrtvama silovanja. Mnogi ljudi u Siriji i dalje žive u strahu da bi oni ili njihovi ženski članovi obitelji mogli postati žrtve seksualnog nasilja, zbog čega se odlučuju na bijeg. To je potvrdila i jedna studija međunarodne organizacije Rescue Inernational Committee, koja je provedena u suradnji s libanonskom udrugom abaad.

Strah od silovanja tjera u izbjeglištvo

Roula Masri je sudjelovala u izradi te studije. Ona je ispitivala sirijske žene, koje su izbjegle na sjever i istoku Libanona. Mnoge su čule priče o tome da su muškarci upadali u kuće i silovali majku i kćerku pred očima cijele obitelji, navodi Masri. Ona prenosi da su joj žene iz Alepa pričale i da seksualno uznemiravanje nije rijetkost na kontrolnim punktovima. Zbog takvih nasrtaja ili straha od napastovanja ljudi žive u stalnom nemiru te u sve većem broju bježe iz Sirije. "Seksualno nasilje protiv žena je jedno od glavnih obilježja toga sukoba", izravno poručuje Roula Masri. A kad stignu u Libanon, traumatizirane Sirijke, bilo da su traume uzrokovane seksualnim ili drugom vrstom nasilja, jedva da se mogu nositi s tim, dodaje Masri i ističe da je pritom u središtu pozornosti psihičko preživljavanje, kao na primjer kod Salam. Ta žena dolazi iz Homsa i prije šest mjeseci je izbjegla u Libanon: "Moj suprug je umro, a moj najstariji sin je poginuo u ratu. Sad sam sama odgovorna za mojih troje djece." Salam je živjela u jednoj sobi kao podstanarka kod jedne libanonske obitelji, ali joj je otkazana ta soba. Sada mora tražiti novi stan.

Um Abdalrahman, sirijsku aktivisticu, koja zajedno s liječnikom Mohamedom Mustafom u Tripoliju pomaže izbjeglicama, jako brine stanje u kojem se nalaze mnoge Sirijke. U proteklih mjeseci je, priča ona, u Tripoliju, koji važi kao centar za sirijske izbjeglice, nastalo svojevrsno tržište za udaju, pa se tako udovice i razvedene Sirijke posreduju muškarcima iz zemalja Perzijskog zaljeva. I Umi Abdulrahman je ponuđena takva jedna udaja. Sirijke pristaju na takve brakove iz financijske nužde te se nadaju da će time biti osigurano zbrinjavanje njihove obitelji, priča ova 28-godišnjakinja. Ona ne zna na koji način bi se moglo boriti protiv takve prakse. "U biti su nam potrebni ženski centri, koje bi i vodile žene. Mi nemamo novce. Trenutačno se nalazimo u slijepoj ulici", poručuje razočarano ova mlada sirijska aktivistica.

Autorice: Mona Naggar / Marina Martinović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić