Selo Gladovići je u brdima što se strmo spuštaju u rijeku Drinu i njeno vještačko jezero Perućac. Pred rat je selo brojalo stotinjak kuća, sa oko 7oo stanovnika. Danas života ima u svega dvadesetak kuća. Muškarci su mahom bili zaposleni, manji broj se bavio isključivo poljoprivredom. Žene su odgajale djecu, brinule o stoci i voćnjacima što su ovdje osnova života. Enver Hamzić se tu rodio i živio sve gotovo do polovine rata u kojem je izgubio tri brata. 2004. godine je otišao u inostranstvo ali se nakon sedam godina vratio da živi na svom velikom imanju.

 „Danas se zaposlenje teško nalazi tako da su stočarstvo i voćarstvo naša glavna zanimanja. Prije rata nam je bilo lakše jer smo  na obje strane sela, na tri kilometra udaljenosti, imali otkupnu stanicu i zadrugu koje su otkupljivale sve: šumske proizvode i ljekobilje.  Mi kao djeca, krenemo u školu, naberemo malo gljiva, prodamo i kupimo sebi kesu bombona", prisjeća se Enver i nastavlja „ Koliko god bi osušili šljiva, sakupili oraha itd..., zadruga je sve otkupljivala. Danas sami moramo da tražimo tržište".

Ratom je uništena infrastruktura, putevi su loši ali ipak u funkciji. Vode su ovdje dobre, zdrave, ima dosta izvora, ništa ih ne zagađuje. Sela imaju struju. Klima i drugi prirodni uslovi  su po mnogim idealni za voćarstvo i stočarstvo. Nešto ipak nedostaje jer malo ljudi, posebno mladih, se vraća i želi ostati da živi i radi u selu.

„Sve ovo nije kako bi moglo biti, da ne kažem ni blizu, onome što sam ja vidio i naučio za ovo godina provedenih u svijetu“ priča Enver Hamzić. „Otišao sam sa namjerom da radim pet-šest godina i zaradim novac kako bih pokrenuo farmu i proizvodio zdravu hranu bez hemikalija. Sa tom sam se namjerom i vratio i to upravo radim. Ja sam jedan od onih što gotovo sve gura sam bez ičije pomoći“.

Enver ima 120 koza i počeo je sa proizvodnjom sira. Kozji sir, mlijeko, sirutka kao prizvodi zdrave hrane za mnoge su i ljekoviti. U krugu od stotinu kilometra nema ni jedne fabrike ili bilo čega što zagađuje  prirodu. Da je priroda ovdje zaista očuvana svjedoči i podatak  da je Skupština opštine Srebrenica još 2011. godine pokrenula inicijativu za proglašenje ovog područja nacionalnim parkom radi zaštite endemično-reliktnih biljnih vrsta u Evropi, među kojima je i Pančićeva omorika. Na osnovnu prirodnih vrijednosti urađena je studija za proglašavanje Nacionalnog parka "Drina", koju je radio Republički zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa i  zakon o tome već je u proceduri Narodne skupština RS.

Nedostatak pomoći

„Moje koze su na slobodnoj paši i svaki dan na raspolaganju imaju pedesetak različitih trava i ljekovitih biljki", kaže on sa osmijehom i nastavlja kako često nailazi na nerazumijevanje onih koji bi njemu i drugim poljoprivrednim proizvođačima trebali da pomažu: „Ima nekih koji bi se trebali uključiti u moj projekat jer sam jedini pojedinac u ovoj Mjesnoj zajednici koji nešto ulaže. U strukturi lokalne vlasti koja bi mi trebala pomoći, imate jedne koji su za i druge koji su protiv, ulaganja i jednostavno ti postave barikadu koju ne možeš preskočiti, dok bi trebalo biti obrnuto, da mi pomognu ako nešto ne znam. Ako ja dođem tražiti savjet kako da povećam broj koza i unaprijedim proizvodnju sira, „stručna“ pomoć se svodi na to da  mi kažu da koze zatvorim u štalu i dajem im koncentrat. Kada kažem da ja ne želim ubijati ljude hemikalijama i da je slobodnom pašom mlijeko, a time i sir zdraviji, stvorio sam sebi neprijatelja i ta vrata su za mene zatvorena", kazuje Enver.

Enver Hamzić ima i voćnjak sa 1300 stabala šljive i jabuke. Sušeno voće i zdrava hrana bi mogli biti ovdašnji  izvozni brend. Nekadašnje zidane „pušnice" za sušenje voća su porušene. Nove savremene na struju su skupe. Ovdje je najekonomičnije voće sušiti loženjem drveta kojeg ima na pretek, a taj prirodni način je i najzdraviji i daleko jeftiniji od sušenja na struju. Problem je što su one malog kapaciteta za ozbiljniju proizvodnju iako se svo sušeno voće brzo i lako proda.

Nedostaje mehanizacije

U Gladovićima kao i u drugim srebreničkim selima, vrlo malo je mehanizacije. Domaćini koji imaju  mehanizaciju ne mogu da stignu na vrijeme sebi i drugima da urade. Reljef terena je takav da su ovdje pogodne samo određene mašine kao npr. traktor „duplak“ ili freze „kardanke“. Traktor sa jednom vučom u ovim vrletnim terenima je nemoćan.

Zahvaljujući svojim iskustvima života i rada u Francuskoj Enver Hamzić veoma dobro zapaža nedostatke koji bi BiH mogli biti otežavajući na putu u zajednicu evropskih zemalja.

„Jedan sistem za mužu je toliko skup da ga veoma teško može kupiti farmer sam za sebe, a sutra će nam ga tražiti EU. Nemamo mi ni neku savjetodavnu službu kao pomoć opštine, države. Mi se uopšte ne spremamo na ono što nas čeka. Postoje i ti pristupni fondovi ali ja ne znam da mi imamo čovjeka u opštini kome se možemo obratiti da našu ideju pretvori u projekat  kojim bi smo mogli tražiti novac iz tih fondova".

Enver ističe kako ima uslove za ishranu i držanje 1000 koza i plasman njihovih proizvoda ali nema sredstva da kupi sve potrebne uređaje za mužu, preradu i čuvanje mlijeka, proizvodnju sira ili suhog mesa.

Dug i trnovit put do finaliziranja proizvoda

„Poljoprivrednik, seljak je prepušten sam sebi. Iza nas niko ne stoji. Primjera radi da bih sir bio u prodaji moram vršiti  analizu krvi koza, analizu mlijeka i puno drugih stvari za  dobivanje certifikata i sve to košta. Za pojedinca je to puno. Itako ne možemo biti konkuretni. Zato često čujemo da nam dođe jeftiniji proizvod iz Evrope.Tamo ljudi imaju subvencije, organizovan sistem i njegov proizvod je zato jeftiniji od našeg 20 ili 30 %. Zato on prodaje, a mi ne prodajemo. To je problem broj jedan koji mi moramo riješiti tako da svoja prava i potrebe ostvarujemo u opštini gdje nam je najbliže, a ne u nekom ministasrtvu u Bijeljini ili Banjaluci. To nam je predaleko i preskupo“  ističe Enver

Enver Hamzić je prvi, za sad i jedini komercijalni poljoprivredni proizvođač u opštini Srebrenica i priča nam kako je imao problema u upravi prihoda i opštinskoj službi za privredu jer nisu znali gdje da ga svrstaju i pojasne prednosti koje ima u odnosu na ostale poljoprivrednike.

„Ja kao komercijalni poljoprivrednik imam obavezu voditi knjigovodstvo i za to imati stučno lice, mogu prijaviti i osigurati radnike, dok to obični poljoprivrednik ne može. Trebam npr. mjesečno da uplaćujem izvjesnu sumu kao doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje ali administacija još nema računa za to i onda saznam da u resornom ministarstvu još nisu definisali do kraja naš status", kaže Enver.

U Bosni i Hercegovini je nezaposlenost  jedan od gorućih problema. Najjeftinije radno mjesto se može otvoriti u poljoprivredi ali malo je mladih ljudi zainteresovanih za to. Težak rad i predrasude da je to prljav posao, da poljoprivrednik uvijek sobom nosi miris stoke, neki su od razloga da je teško naći radnike za rad u selu.

„To je u našem mentalitetu da je to posao niže vrijednosti koji je sramota  raditi. Od deset onih što ne rade bar osam bi se osjećalo uvrijeđeno kada bih ih pozvao da rade kod mene sa stokom.To moramo mijenjati, bolje  prije  nego kasnije ali opet i to ne može pojedinac, mora se sistem uključiti od obdaništa, škole i lokalne uprave. Te predrasude se moraju razbiti jer ja sam ponosan kada su mi životinje, zdrave, u dobroj kondiciji, mislim da to nije teško promijeniti".

U selu se može mnogo lakše i bolje živjeti nego u gradu jer seljak sebi može proizvesti zdravu hranu sa malim ulaganjima dok u gradu sve mora skupo platiti. Sve više sela se povezuje asfaltnim putevima, voze se dobra auta i više nije daleko ni iz jednog sela doći u grad zbog nekih kulturnih ili zabavnih potreba. Potvrđuje to i primjer Envera Hamzića koji vozi moderan džip terenac i uprkos silnim poslovima oko stoke i imanja u selu, često ga susrećemo u večernjim satima i u gradu.

Enver  Hamzić naglašava da je  problem što u bh.  selu seljak hoće da proizvede po malo od svega. To je pogrešno i moramo koristiti evropske standarde.

„Mi hoćemo zasijati po dunum ilidva nečega, da imamo jednu ili dvije krave ili deset ovaca i da dobro živimo. To ne može. Htjeli ne htjeli moramo prihvatiti evropske standarde. 300 ovaca treba jednoj porodici da dobro živi. Kako? Pa uzmite koliko je to novca kada samo prodate 300 jagnjadi bez da muzete ovce i prodajete mlijeko i sir.  Od te zarade možete otići i na odmor, možete svakih 10. godina kupiti novi auto. Može se solidno živjeti".

Na kraju Envera Hamzića pitamo šta bi, po njemu, bio recept za naše brže približavanje Evropi? „Mislim da  možemo samo ako promijenimo odnos  svih nivoa vlasti prema seljaku i radniku i maksimalno se potrudimo  i gdje god to može, pokušamo primjeniti savremene metode i spojiti našu tradiciju sa evropskim dostignućima. To nije lagan put ali siguran sam da ima i mnogo onih čija iskustva možemo primjeniti. Sjetimo se samo Njemačke poslije Drugog svjetskog rata. Njih je rušio cijeli svijet i opet su se  podigli iI za dvadeset godina postali prva ekonomska sila u Evropi. Siguran sam da nam oni mogu i žele pomoći u tome”, kaže na kraju Enver Hamzić, ugledni domaćin u srebreničkom selu Gladovići.