Skoro je dva mjeseca od kako je Erdogan poslao svoje tenkove preko sirijske granice, a sada je već gotovo: od nedjelje se sa Gradske vijećnice Afrina vijori turska zastava. Istina je da je Erdogan rekao kako njegova zemlja ni u kom slučaju ne ide u Siriju kao okupator, ali zastave su zastave - znak moći na nebu.

A koliko će Turska tamo ostati, o tome slično umuju i arapski i evropski komentatori. Oni više pesimistični među njima upozoravaju da je Turska tako nekad umarširala na Kipar. Bilo je to 1974. Turski vojnici su, međutim, i dan danas na ostrvu.

U svakom slučaju se može očekivati da će se zastava nad Afrinom vijoriti još određeno vrijeme. Erdogan je pak ponovo kazao kako želi da kurdske broce protjera iz Manbidša, grada oko 100 kilometara zapadno do Afrina. Tako da još jedan grad može da bude priključen, ali i bombardovan, a ljudi izloženi turskim avionima i artiljeriji. Nakon svega što se čuje o Afrinu, turska armija nije nimalo nježno postupala.

"Prvo ćemo očistiti Afrin"

A i zašto bi? Rat u Siriji, uništenja i smrt, su jedinstvena prilika za lov na sve one koje Ankara smatra 'teroristima'. Robustni režimi - od Sirije preko Irana do Rusije - koriste se upravo tim terminom kako bi lakše otvorili lov na protivnike. I Ankara se tom rječju rado služi.

'Teroristi' - riječ koja je jednom zaista bila ozbiljan kandidat za najružniju riječ godine. Erdogan koji već odavno taj termin koristi u velikom stilu, prošle sedmice je objavio kako vidi dalji tok invazije. "Prvo ćemo očistiti Afrin, onda Manbiš i oblasti istočno od Eufrata do naše granice s Irakom."

Dogovor iza kulisa?

Zbog toga je vrlo znakovito da je vlada u Damasku tako uzdržana. Skoro da nisu uputili ni riječ o invaziji susjeda, niti učinili bilo kakav napor da zaštite svoje stanovništvo. No, to se i ne očekuje od jednog režima koji već godinama vodi brutalni rat protiv svojih građana. Ali, barem neku rečenicu u bilo kojoj formi u kojoj bi se govorilo o pravu na suverenitet, to se već moglo očekivati.

S obzirom da je izostala, onda bi to moglo da upućuje na to da su se Ankara i Damask dogovorili iza kulisa. Sirijska država je na koljenima i nema čime da se suprotstavi invaziji. A to što se i Iran i Rusija drže postrani moglo bi biti da je i u tom smislu bilo dogovora, tako da bi se Ankara mogla osjećati ohrabrenom da radi kako joj je volja. Erdogana izgleda ne plaši ni to što bi njegova armija u Manbidšu mogla da iziritira Amerikance koji još uvijek sarađuju s Kurdima. Da li je onda i tu bilo dogovora?

Trenuci autokrata

Očigledno je sve jasnije da će karta Sirije, nakon sedam godina rata, biti drugačija, a samim tim i karta cijelog regiona. Sirija će postati kolonija, a u najboljem slučaju protektorat velikih sila: njenih direktnih i indirektnih susjeda Turske i Irana, kao i globalnih aktera a prije svih Rusije. U Siriji se tako stvara nova globalna struktura, a u takvoj konstalaciji stvari Turska očigledno želi da uzme svoj dio kolača. I to takođe upućuje da u Siriji, ali i na cijelom Bliskom istoku trijumfuju autokrate - i to kako izgleda, na duge staze.