DW: Gospodine Steinbach, da li se trenutna situacija u Siriji može označiti kao bezizlazna?

Steinbach: Da, ona je bezizlazna. Čak ako se pronađe i formalni kompromis, kao što je bio slučaj prije nekoliko dana, to ostaje samo formalni kompromis i to ne vodi ničemu dalje, bilo da je riječ o Alepu ili cjelokupnoj situaciji. Interesi su previše različiti. Zapad se želi držati po strani i ograničiti se samo na humanitarne stvari, dok Rusi i Sirijci žele dovesti do donošenja vojne odluke.

Postavlja se pitanje, mada zvuči užasno, da li u najmanju ruku postoje izgledi da se sukobljene strane jednostavno umore?

Da, ali ne danas ili sutra. Prije svega se bori samo jedna strana. Ustvari, samo se bore sirijska avijacija i Rusi koji je podržavaju. Malo se bori i opozicija, dok se Zapad nikako ne bori. Dokle god je tako, oni koji su se odlučili za borbu, u svojim rukama uvijek imaju jače karte. Dakle, više nije pitanje da li problem riješiti diplomatskim putem ili ne, nego je pitanje da li se vojno angažovati ili ne. Prije nekoliko dana se ponovo počelo govoriti o zoni zabrane letenja. Upravo to bi bio prvi i ispravan korak.

To znači, ako bi za to postojala politička volja, onda bi u tome bilo rješenje?

Naravno. O rješenju još ne možemo govoriti, ali prvi korak u pravcu rješenja, prvi korak u pravcu ka tome da se vojnom nasilju odgovori vojno. Do sada to nije urađeno. Druga strana se borila i, mora se istaći, pobijedila, i sada ne želi da joj neko, kratko prije konačne pobjede, uskrati trijumf.

Dokle bi trebao ići taj vojni angažman?

Kao što sam rekao: zona zabrane letenja za sirijske borbene avione. Avioni u tom slučaju, ako uzlete, bivaju oboreni. Tada bi vidjeli šta će uraditi Sirijci i Rusi. Prije svega bi se tada znalo kada se bombarduje i ko bombarduje. Sada se ne zna da li je to sirijsko vazduhoplovstvo. Ko je nedavno napao konvoj? Zona zabrane letenja sirijskim avionima  bi omogućila da se odvoji sjeme od kukolja.

Zapad je recimo vidio u Libiji šta se dogodi kada nestane šef države koji je možda vladao autokratski, ali ipak održavao jedinstvo u zemlji. Da li bi Zapad zbog toga mogao biti spreman u budućnosti to dozvoliti i Asadu?

To bi bio apsurd. Bilo bi apsurdno prije svega nakon svega što se dogodilo da se dozvoli jednom predsjedniku države da masakrira stotine hiljada vlastitog stanovništva i da polovinu stanovništva natjera da napusti svoje domove. To je nezamislivo. Diplomatsko rješenje s Asadom više nije u igri. Pošto Rusi, Iranci i drugi očito još uvijek sanjaju o takvom rješenju, takvo rješenje više nije moguće. Na kraju ostaje samo eskalacija i u vojnoj varijanti.

Ipak, na drugoj strani pobunjeničke grupe koje su dijelom bile podržavane, kažu da praktično više i nema umjerenog partnera u razgovorima.

To nije tačno. Naravno da postoje sasvim radikalne i umjerene grupe. U sredini je veliki broj organizacija koje su na neki način pola radikalne, a pola islamističke. Ukoliko se ulože napori i ako za to postoji politička i vojna volja, onda bi se mogao oformiti front organizacija koje treba podržati i ojačati kako bi dovele do smjene vlasti u Damasku. Sad se koristi izgovor da su te grupe neprofilisane i radikalne. To su samo izgovori jer postoji strah od posljednje mjere, tačnije, vojne opcije sa vojnom podrškom te opozicije. Pošto postoji bojazan od vojne podrške, onda se takoreći deklasira i politička opozicija.