Bila je svjedokinja ustanka u Varšavskom getu. Tada joj je bilo svega 11 godina. Krystyna Budnicka (Kristina Budnička) nije gledala borbe svojim očima, ali ih je osjetila na svojoj koži. „Iznad nas je sve gorilo, pa se zemlja u našem podzemnom bunkeru toliko zagrijala da smo morali bježati u kanalizaciju - da se ohladimo", kaže ova 91-godišnjakinja. "Danima smo hodali tamo-vamo kroz mali tunal prljavog kanala u koji su u jednom trenutku doplivali leševi", kaže Kristina. "Kada su Nijemci shvatili da se kanalizacija koristi za bijeg, pucali su kada bi vidjeli da se glave pomaljaju iz otvora za kanalizaciju."

Krystyna Budnicka je rođena kao Hena Kuczera (Hena Kučera) i bila je najmlađa od osmoro djece. Njena dva najstarija brata prevezena su u gasne komore u Treblinku tokom masovnih deportacija 1942. godine. Njen otac je bio stolar i odlučio je da ne čeka skrštenih ruku. "Zajedno sa preostalim sinovima počeo je graditi bunker ispod podruma naše kuće", kaže Krystyna, koja je preživjela holokaust. Porodica se tu sakrila početkom 1943. godine. Bunker je tunelom bio povezan sa kanalizacijom i u početku je imao priključke za vodu i struju. Porodica se nadala da će jednog dana odatle uspjeti pobjeći kanalima.

Borba za ljudsko dostojanstvo

Krystyna Budnicka je imala šestoro braće. Kada su dvojica deportovani, preostali sinovi su preuzeli brigu o porodici. Često su izlazili iz bunkera, pomagali ustanike i nabavljali nešto za pojesti. Jednog dana, dva brata su izašla iz kanala u pogrešno vrijeme i to su platila životom. Ubili su ih. Za ustanike Krystyna kaže: „Manje su se borili za svoje živote, a više za dostojanstvo svih nas. Nijemci su nama Jevrejima željeli oduzeti ljudskost - pravo da budemo ljudi. Ovakav otpor je pokazao da im to nije uspjelo."

Varšavski geto osnovan je 1940. godine u jevrejskoj četvrti grada. Prije talasa deportacija u logore za istrebljenje 1942. godine, tamo je živjelo do 400.000 Jevreja, a nakon toga je u zoni, okruženoj zidinama, ostalo samo oko 60.000 ljudi. Početkom 1943., šef SS-a Heinrich Himmler naredio je konačnu likvidaciju geta. Do tada je većina Jevreja odbijala oružani otpor, također iz vjerskih razloga. Ali kada je trebalo da počnu posljednje masovne deportacije, stotine mladih Jevreja odlučilo je da se bori.

Kolektivno samoubistvo: "Željeli su sami odlučiti kako da umru"

Dana 19. aprila 1943. godine su njemačke jedinice, koje su napredovale prema Varšavskom getu, naišle na neočekivan otpor. Mladi su znali da je njihova borba beznadežna, jer im je nedostajalo oružje, hrana i podrška. Ali izdržali su tri sedmice i vodili ogorčenu bitku. Kada su Nijemci početkom maja opkolili bunker pobunjenika, oni su kolektivno izvršili samoubistvo.

„Željeli su sami da odluče kako da umru“, kaže Zygmunt Stępiński, direktor novog Muzeja istorije poljskih Jevreja u Varšavi. Objašnjava da je njihova smrt bila politički manifest. „Željeli su pokazati da se Jevreji mogu braniti i da su organizovali prvi ustanak protiv nacista“, dodaje Stępiński. I za Kristinu Budničku, borba je bila važan simbol i poruka za druge Jevreje, koji su kasnije takođe pružali otpor u nekoliko manjih geta.

Bivši poljski ministar vanjskih poslova Władysław Bartoszewski - i sam bivši zatvorenik Auschwitza - nazvao je otpor u Varšavskom getu "romantičnim ustankom". Pri tome je mislio na očajničku odlučnost mladih ustanika, koji su, kako je to tumačio Bartoszewski, "radije umirali s oružjem u ruci nego pristajali da budu prevezeni u logore smrti".

Bilans terora

Vođa SS-grupe Jürgen Stroop bio je odgovoran za gušenje ustanka. U maju 1943. on je nadređene izvijestio da je "56.065 Jevreja evidentirano i vidljivo likvidirano" tokom ustanka. Malo ko je preživio, poput jedanaestogodišnje Krystyne Budnicke, koja je provela devet mjeseci sa svojom porodicom u bunkeru. U septembru 1943. je njen brat Rafał sa poljskom organizacijom Zegota, koja je djelovala u ilegali i spasila od istrebljenja veliki broj Jevreja, organizovao pomoć za svoju porodicu. Prvo su Krystyna i njen najmlađi brat pobjegli iz kanala, nakon čega su trebali slijediti roditelji i sestra. Ali roditelji su bili previše iscrpljeni da bi sami izašli iz svog skrovišta. Stoga su ostali u kanalu, želeći se kasnije priključiti djeci. Njihova druga ćerka odlučila je ostati sa svojim roditeljima. Ali, drugi pokušaj spašavanja nije bio moguć. Oni su umrli u skloništu. Razne poljske porodice skrivale su malu Henu Kuczer do kraja rata. Jedna od ovih porodica preimenovala je Henu u Krystynu. To joj je ime ostalo do danas. Ona je jedina iz svoje desetočlane porodice, koja je preživjela rat.

Poljaci i Jevreji - komplikovani odnosi

Decenijama je u komunističkoj Poljskoj bilo malo prostora za sjećanje na jevrejske žrtve. Kao mlada žena, Krystyna Budnicka je ćutala o istoriji svoje porodice jer je uloga Jevreja u poljskoj istoriji bila tabuizirana i čak politički instrumentalizirana u komunizmu. Nakon što su nacisti, poslije ustanka, sravnili sa zemljom Varšavski geto, tu više ništa  nije građeno. Po završetku rata, na tom mjestu je podignuto novo radničko naselje. Gotovo da nije bilo tragova koji bi podsjećali na ranija vremena. Nakon pada komunizma 1989. godine, to se postepeno promijenilo. Danas se intenzivno i otvoreno razgovara o poljsko-jevrejskim odnosima.

Prije tačno deset godina, na 70. godišnjicu Varšavskog ustanka, usred nekadašnje Jevrejske četvrti otvoren je Muzej istorije poljskih Jevreja. Nalazi se direktno nasuprot spomenika herojima ustanka, pred kojim je Willy Brandt pao na koljena 1970. godine. Za Budničku je muzej "veličanstvena obrazovna institucija". Ona smatra da naročito tu mladi ljudi mogu naučiti puno toga ne samo o Holokaustu već i o tome koliko je istaknutih Poljaka bilo među Jevrejima, koji su oblikovali zemlju više od jednog milenijuma”.

Važni podsjetnici

U muzeju se danas raspravlja i o kontroverznim pitanjima, poput onog, zašto jevrejski pobunjenici nisu dobili veću podršku izvana. Pobunjenici su bili snabdjeveni oružjem, ali to nije bilo dovoljno. Istoričari i preživjeli upozoravaju da se tadašnja situacija ne uzima previše jednostavno. Ne smije se zaboraviti pomoć koji su Poljaci pružali.

„Ne bih preživjela bez hrabrih Poljaka", kaže Krystyna Budnicka. Pomaganje Jevrejima u Poljskoj kažnjavano je još strožije nego u drugim okupiranim zemljama u Evropi: ne samo da su pomagačima prijetili smrću, već su prijetili da ubiti i njihove porodice.

Svake godine 19. aprila Krystyna Budnicka, sa malom grupom ljudi, kod Spomenika herojima ustanka obilježava sjećanje na pobunu u Varšavskom getu. Uvijek tamo pali svijeću jer ne postoji grob njenih najmilijih, na koji bi mogla da ode. Ali, ove godine će ona imati novo, lično mjesto sjećanja.

Osam decenija nakon ustanka u Varšavskom getu, grupa istoričara pronašla je mjesto na kojem je Henin odnosno Krystynin otac izgradio porodični bunker i gdje je njihova desetogodišnja kćerka pobjegla iz kanala. Tamo, u toj maloj uličici, na 80. godišnjicu biće postavljen spomen-kamen porodici Kuczera (Kučera) – kako se Krystyna Budnicka prezivali kao dijete. Predviđeno je da to bude mjesto sjećanja gdje će 91-godišnja preživjela moći održati sjećanje na svoju porodicu.