Kada se Mario Relig sa 17 godina zaljubio u muškarca iz Zapadnog Berlina, između njih je stajao Berlinski zid. Njegov prijatelj je doduše mogao da ga posjećuje u DDR-u. Ali Ministarstvo državne bezbjednosti - Štazi- je njih dvojicu držalo na oku. Od Religa je traženo da špijunira tog muškarca kako bi ga mogli ucjenjenjivati. Kada je pritisak postao prevelik, mladi Istočni Berlinac pokušao je da pobjegne preko Bugarske. Uhvaćen je. Završio je u zatvoru Štazija. Bila je 1987. godina.

Relig je svoju priču ispričao tokom posjete predsjednice Bundestaga Julije Klekner (CDU) Memorijalnom centru Hoenšenhauzen, uoči obilježavanja 65. godišnjice izgradnje Zida.

Sam Berlinski zid, čiji je početak gradnje uslijedio 13. avgusta 1961. godine., gotovo je bez traga nestao nakon što ga je mirna revolucija u DDR-u 1989. godine srušila. U centru grada danas se mogu videti još samo njegovi fragmenti, kao i živopisno oslikana galerija u četvrti Fridrihshajn.

Ovdje, međutim, u sjenci osmatračnica zatvorskog kompleksa sivo-smeđe boje, DDR i dalje djeluje veoma opipljivo. „Za građane DDR-a Zid je bio zatvor od betona", kaže Klekner.

„Niko nema namjeru..."

Rukovodstvo DDR-a pod Valterom Ulbrihtom zaista je počelo da gradi Zid kako bi zaustavilo egzodus.

Prema podacima Fondacije Berlinski zid, između osnivanja države 1949. i avgusta 1961. godine DDR je napustilo četiri miliona ljudi. Granica prema Saveznoj Republici Nemačkoj bila je zatvorena još 1952. godine. Ali prelazi između četiri sektora podijeljenog Berlina ostali su rupa u sistemu. Samo od 1. do 13. avgusta 1961. godine tim putem je zemlju napustilo 47.000 Istočnih Nijemaca, tražeći na Zapadu slobodu ili blagostanje. Oni su time pravili rupe u sistemu DDR-a.

Ljeta 1961. je već bilo jasno da tako neće moći još dugo. U junu te godine, novinarka „Frankfurter Rundšaua" pitala je Ulbrihta da li se planira „državna granica" kod Brandenburške kapije. On je to odbacio: „Niko nema namjeru da podigne zid." Dva mjeseca kasnije to se desilo.

155 kilometara

U ranim jutarnjim satima 13. avgusta vojnici i građevinske jedinice, po nalogu vrha SED-a, počeli su da blokiraju granicu sovjetskog sektora komadima asfalta, kockama i betonskim stubovima. Bio je to početak zida koji će na kraju biti dug 155 kilometara.

„Istočni Berlin zatvoren“, glasio je naslov vanrednog izdanja zapadnoberlinskog lista „Morgenpost“. A Vili Brant, gradonačelnik Zapadnog Berlina, izabrao je drastično poređenje za granične objekte:

„To znači da se kroz sredinu Berlina ne povlači samo neka vrsta državne granice, već pregradni zid koncentracionog logora.“

Jedinstvena socijalistička partija DDR-a, SED, je govorila o „antifašističkom zaštitnom bedemu“. Član Centralnog komiteta Horst Zinderman, priznao je, međutim, 1990. godine da je cilj bio da se ljudi zadrže u državi: „Nismo želeli da iskrvarimo, želeli smo da očuvamo antifašističko-demokratski poredak koji je postojao u DDR-u.“

Podjela i dalje traje

Šta ova prekretnica znači više od šest decenija kasnije, gotovo 36 godina nakon kraja DDR-a?

Povjerenica savezne vlade za Istočnu Njemačku Elizabet Kajzer, rođena 1987. u Geri, podsjeća na nešto što je danas mnogima gotovo nezamislivo: rizikovati život da bi se napustila sopstvena zemlja.

„Šta je to zaista značilo - meni je to veoma upečatljivo“, kaže političarka SPD u razgovoru za Njemačku novinsku agenciju. Bodljikava žica, osmatračnice, jedinice sa psima, pucnji: samo za Berlin Fondacija Berlinski zid navodi 140 smrtnih slučajeva povezanih sa graničnim režimom DDR-a. Smatra se da su pokušaji bjekstva iz DDR koštali života 915 ljudi.

Drugi aspekt, koji Kajzer ističe, jeste to što podjela i danas ostavlja posljedice, jer su se oba dijela Njemačke decenijama razvijala različito. Prihodi, kolektivni ugovori, penzije - sve je to i danas na istoku Njemačke na nižem nivou, dok je nezaposlenost viša. Nedostaje i civilno društvo sa snažnom finansijskom osnovom, kao i velike strukture organizacija socijalne zaštite, crkava ili kompanija. „Sve su to posljedice te podjele koju je Zid učinio vidljivom i trajnom“, kaže povjerenica za Istočnu Njemačku.

Istok i Zapad, podeljeno sećanje

I osvrt na DDR ponekad izgleda različito: na Istoku djeluje složenije i manje kategorično. To, na primjer, pokazuje istraživanje agencije Forsa sprovedeno 2025. godine među oko 1.643 stanovnika Berlina.

Od ispitanika koji su do 1990. živjeli na Zapadu, njih 52 odsto ocijenilo je DDR kao diktaturu. Među onima sa Istoka tu ocjenu je izreklo samo njih 38 odsto. Čak 29 odsto ispitanih Istočnih Berlinaca vidjelo je DDR i kao „orijentisanu prema ljudima“ ili „brižnu“; među Zapadnim Berlinčanima tako je mislilo svega četiri odsto.

Nedavno se kabaretski umetnik Uve Štajmle našalio tako što je na jednom skupu AfD zapevao himnu DDR-a. Organizacija levičarske omladine Solid hvalila je bivšeg šefa države Eriha Honekera. Osnivačica BSW Sara Vagenkneht u predizbornim govorima rado ističe da je današnje vrijeme podsjeća na posljednju fazu DDR. Sve je to prisutno u političkom diskursu 2026. godine.

„Uljepšavanje prošlosti je opasno"

To ljuti povjerenicu za žrtve SED Evelin Cupke. „Što je DDR dalje iza nas, to navodno postaje ljepša“, kaže bivša aktivistkinja za građanska prava u DDR-u za dpa. „Nostalgija u privatnom životu može biti razumljiva. Političko uljepšavanje diktature je opasno.“

Direktorka Fondacije za suočavanje sa diktaturom SED Ana Kaminski vidi stvari slično. Za nju je 13. avgust podsjećanje na „pogubne posljedice te diktature po privredu, društvo i političku kulturu, sa kojima se ujedinjena Njemačka i danas bori“.

Mario Relig, koji je zbog pokušaja bekstva 1987. godine četiri mjeseca proveo u samici zatvora Štazija u Hoenšenhauzenu, to sjećanje nosi u sebi svakodnevno. Tamo su tada stražari noću kroz otvor na vratima ćelije provjeravali da li zatvorenici spavaju na leđima, kako je bilo propisano. Okretanje je bilo strogo zabranjeno. I danas se ponekad probudi prestravljen kada kod kuće, u sopstvenom krevetu, legne na bok, priča ovaj 58-godišnjak.

„Kada danas čujete da već imamo DDR 2.0, to je ruganje ljudima koji su nekada bili progonjeni, jednostavno morate to tako reći“, kaže Relig. To relativizovanje nepravde ga plaši.