„Srpska manjina nikada nije prihvatila Kosovo kao svoju državu – Beograd se oslanja na ciljane provokacije", piše u uvodu članka novinara Folkera Pabsta koji za Noje cirher cajtung izvještava iz Mitrovice. To je reportaža u kojoj autor opširno opisuje trenutno stanje na sjeveru Kosova i donosi politički kontekst:

„Kada bi se spor oko Kosova mogao dobiti zastavama, znalo bi se ko je pobjednik. Sjeverni dio podijeljenog grada Mitrovice naseljen Srbima ovih dana kupa se u moru crvenog, plavog i bijelog", prenosi autor svoja opažanja i objašnjava svojim čitaocima da se nalazi na Kosovu, a ne u Srbiji, kako se stiče utisak i kako ponegdje na plakatima piše.

„Na Kosovu danas živi oko dva miliona ljudi. Niko sa sigurnošću ne može da kaže koliki je udio etničkih Srba, jer je ta manjina bojkotovala poslednji popis. Ali, jedva da ih ima više od 100.000, a vjerovatno i znatno manje. U zbijenom naselju sjeverno od Ibra koje se graniči sa Srbijom, prema procjenama je oko 30.000 ljudi. Ostatak živi južnije, u jezičkim ostrvcima. I dok su se te izolovane zajednice na jugu, prisiljene okolnostima aranžirale sa kosovskom državom, odbijanje na sjeveru uvijek je posebno snažno."

U južnom, albanskom dijelu Mitrovice, „sve je normalno", konstatuje autor, a potom opisuje da je „na sjeveru javni život skoro zamro, navodno iz bezbjednosnih razloga." Nema lokalne policije, ne rade sudovi, a poslije hapšenja svog policajca, Srbi sa sjevera Kosova postavili su barikade na putevima, pa jedno vrijeme nisu radile ni škole, ni vrtići.

Čak ni u palačinkarnici više ne može da se sjedne i jede, prodaje se samo za ponijeti. „Na pitanje zašto je to tako, mladi vlasnik sliježe ramenima i kaže da je to naređenje odozgo. Ali njegova majka dodaje: 'Uglavnom smo na demonstracijama, zato imamo malo vremena za posao'. Ona to radi svojevoljno, jer kaže da 'ovako ne može dalje'. Odlučna žena zatim signalizira novinaru da ode – kao Švajcarac je, kaže, 'ionako na strani Šiptara'."

Novinar i jeste otišao dalje, na barikade između Rudara i Zvečana. Ali, niko s njim neće da priča. Tek kasnije mu je neko rekao da se ulice blokiraju da bi se spriječila dalja hapšenja.

Autor zatim konstatuje: „Kada je riječ o tome ko je izazvao proteste, vjerovatno su u pravu i majka i sin. Vlada Srbije ima veliki uticaj na Srbe na Kosovu, a još više na Srpsku listu, političku snagu koja tu vuče gotovo sve konce. Nezamislivo je da je do ostavki u državnoj službi i blokada puteva došlo bez konsultacija sa Beogradom." 

„Beograd provocira", ocjenjuje švajcarski list, a „Vučić svjesno podgrijeva sukob na Kosovu". Ipak, tamo postoji i „lokalna dinamika". Tako pravnik „Marko Jakšić, koji je od početka na protestima i nema veze sa Srpskom listom", švajcarskom novinaru objašnjava zašto više ne radi u sudu u Mitrovici: „Nikada nismo željeli da pripadamo Kosovu. Beograd nas je natjerao na integraciju 2013. Sada su nas ponovo pustili da istupimo."

Autor zaključuje da je „ipak nesporno da Priština nastupa tvrđe nego ranije, a posebno nezadovoljstvo izaziva pojačano prisustvo elitnih policijskih jedinica na sjeveru. Čak i ako ne predstavljaju nikakvu opasnost za srpsko stanovništvo, one se tako doživljavaju. To je svakako demonstracija sile", piše Noje cirher cajtung.

Autor postavlja i pitanje: kako dalje na sjeveru Kosova? „'Atmosfera je veoma uzavrela, vidim malo prostora za kompromise', odgovara Miodrag Marinković, aktivista koji je već dugo zagovornik konstruktivnog dijaloga između kosovskih Srba i vlade u Prištini. Činjenica da je Kurti nedavno dao nekoliko intervjua na srpskom jeziku nije dovoljna za stvaranje povjerenja kod lokalnog stanovništva. Morate razgovarati sa ljudima odavdje i shvatiti ih ozbiljno. To do sada niko nije uradio'."

„'To se ne odnosi samo na Prištinu, već i na Zapad i na Beograd. Vučića brine samo njegov politički opstanak. Na kraju krajeva, predsjedniku Srbije nije stalo do ljudi na barikadama', kaže Marinković. 'U ovom trenutku ne mogu da zamislim pod kojim uslovima bi to moglo da se desi, ali u principu je zamislivo da će Beograd kad-tad ponovo pozvati Srbe na sjeveru Kosova da sarađuju sa Prištinom. Ali to ne rješava osnovne probleme.'"

„Veoma mali broj posmatrača smatra da je vjerovatno da će doći do eskalacije velikih razmjera, kako se ponekad šapuće. Sve uključene strane imaju previše toga da izgube. Međutim, situacija nije pod kontrolom. Na barikadama su nekoliko puta napadnuti novinari albanskog porijekla, a prošle nedjelje je pored automobila Euleksa detonirana šok granata. Prošle subote ultranacionalističke snage iz Srbije, koje imaju dobre veze sa Rusijom, pokušale su da dođu do sjevera Kosova preko graničnog prelaza Jarinje. U ponedjeljak je kosovski premijer Kurti ponovo izjavio da njegova vlada neće još dugo tolerisati blokade puteva i da je u kontaktu sa Kforom po tom pitanju", piše švajcarski list i na kraju iznosi slijedeću procjenu: „U jednom trenutku će barikade biti uklonjene, ali neriješena pitanja će ostati."

„Naš najveći prijatelj ostaje Kfor, ne računajući Boga“

I njemački list Velt ima dopisnicu u Mitrovici koja takođe svoj poduži članak započinje opisom svepristunih srpskih zastava. I novinarka Karolina Driten pokušava da čitaocima predstavi noviju prošlost Kosova i uzroke sadašnje eskalacije. 

Kada pominje Kfor, ona prenosi riječi komandanta njemačkog kontigenta Egona Franka koji situaciju na sjeveru naziva „konstantnom bazom za moguću eskalaciju i potencijal za nasilje". On upozorava na „stalnu opasnost" da se situacija pogorša „za veoma kratko vrijeme".

„Vučić je Kforu podnio zahtjev za slanje srpskih vojnika na Kosovo, na šta NATO vjerovatno nikada neće pristati", piše Velt i ujedno napominje: „Ali, međunarodne trupe nisu tu samo da drže podalje Vučićeve vojnike, već i da zaštiti srpsku manjinu."

Autorka potom veoma živopisno opisuje put do Visokih Dečana i starješinu manastira Savu Janjića kojeg zatiče kako „sjedi na drvenoj stolici, u jednostavnoj prostoriji".

„Zbog svoje učestale onlajn-prepiske sa stranim novinarima i diplomatama tokom rata na Kosovu, taj 57-godišnjak je poznat i kao sajber-monah. U to vrijeme u manastiru je pružao utočište civilima, albanskim i srpskim. Takođe je dva puta primio i Džozefa Bajdena, jednom kao američkog senatora, a drugi put kao potpredsjednika."

„Stona lampa širi prigušeno svjetlo. Atmosfera u manastiru djeluje toliko mirno da se neminovno postavlja pitanje zašto je međunarodna vojska stacionirana na njegovim ulazima. Janjić na to pitanje odgovara i prije nego što mu je glasno postavljeno. 'Naš manastir je od kraja rata jedno od najčešće napadanih mjesta na Kosovu. Otada su zabilježena četiri napada minobacačkim granatama i ispisivani su grafiti sa pretnjama. U blizini manastira su 2016. uhapšena četvorica naoružanih Kosovara. Naš najveći prijatelj ostaje Kfor, ne računajući Boga', šali se Janjić."

U članku se podseća i da su Njemačka i Francuska predložile novi plan po kojem bi Srbija trebalo da prihvati nezavisnost Kosova, ali ne i da ga prizna – po ugledu na ugovor dvije Njemačke iz 1972.

„Janjić je skeptičan: 'Nema svrhe tjerati šefove vlada Srbije i Kosova da idu u Brisel, tjerati ih da potpišu i zatrpaju problem milionima dolara. Kosovo je 23 godine nakon rata i dalje institucionalno u neriješenoj situaciji. Dijalog je u ćorsokaku. Na ivici smo moguće eskalacije koja bi mogla da nas vrati godinama unazad', kaže on."

„Janjić važi za umjerenog i napadaju ga obje strane: nekad kao predstavnika Kremlja, a nekad kao špijuna NATO. On se distancira od svake političke ideologije i ističe svoju misiju – očuvanje naslijeđa manastira. Ono je u opasnosti, jer neki ljudi to vide kao simbol nečeg drugog. Za nacionaliste kosovskih Albanaca to je znak srpskog prisustva, dok u Srbiji kažu: Gdje god su naše crkve, to je naša politička teritorija. 'Ništa od toga nije istina', prenosi riječi Janjića njemački Velt i na kraju zaključuje: „U centru političkog sukoba, ponekad je teško biti samo monah."

Priredila: D. Roščić