"Meni je napravljena velika nepravda jer mi je zabranjeno da pohađam nastavu i da budem na časovima”, kaže Slavko za Deutsche Welle. Slavku je ustanovljen Aspergerov sindrom, odnosno blaži oblik autizma. Premda je redovno završio osnovnu i upisao srednju školu u rodnom Rudom, odlukom direktora škole zabranjeno mu je dalje pohađanje nastave.

"Imali smo probleme i dok je on išao u školu. Škola nas je četiri puta slala na procjene ljekarske komisije, koja je na sva ta četiri ljekarska nalaza dala mišljenje da on ima kapacitete da nastavi školovanje u Srednjoškolskom centru u Rudom, s tim da se nastavne metode i nastavni plan i program moraju prilagoditi njemu”, pojašnjava Slavkov tata Nenad Mršević.

Međutim, kako kaže za Deutsche Welle, škola nikad nije htjela prihvatiti te nalaze i preporuke ljekarske komisije. U prvom polugodištu 1. razreda srednje škole, kaže Nenad, Slavko je bio tretiran kao i ostali učenici i bio je ocjenjivan kao i svi drugi. No, početkom drugog polugodišta osam od 10 nastavnika prestaje ga ispitivati i ocjenjivati, pa tako nije mogao dobiti ni zaključne ocjene na kraju godine.

Isključenje bez objašnjenja

"Kulminacija je bila na kraju prve godine, kada je Slavko ostao neocjenjen, samim tim nije mogao da upiše drugu godinu. Škola je, bez ikakvog obrazloženja i pisanog akta, usmeno Slavka obavijestila da više ne dolazi na nastavu i da on više nije učenik te škole”, kaže Nenad i dodaje da je slučaj na nadležnom Sudu u Višegradu, pa “ćemo vidjeti šta će se desiti”.

Pismeno rješenje o isključivanju iz škole, niti bilo kakav dopis o tome Mrševići nikada nisu dobili. Sve je, kaže Nenad, ostalo na usmenom obrazloženju škole, kao i medijskim istupima školske uprave koja je svoju odluku pravdala time da “djeca sa tom dijagnozom ne mogu da pohađaju tu četverogodišnju (srednju) školu”. "Govorili su nam da je sa Slavkom teško ostvariti komunikaciju, da oni nemaju kapacitete da rade sa takvom djecom i njihova preporuka je bila da mi njega odvedemo u specijalnu školu u Banju Luku”, pojašnjava Nenad.

Takva odluka bila bi radikalna, budući da bi u tom slučaju ostali bez sredstava za egzistenciju, odnosno bez posla, a morali bi osigurati i smještaj, kao i školovanje za mlađeg sina, srednjoškolca Marka. Sve bi se, dodaje on, ipak dalo razmotriti da se ne radi o bezrazložnoj, očitoj diskriminaciji, te sistemu koji ne prihvaća niti prepoznaje ni preporuke Pedagoškog zavoda RS, a niti Ombudsmana za ljudska prava BiH, institucije koja je ustvrdila da nema prepreka da Slavko nastavi školovanje i da ne razumiju zašto odgovorni - škola i Ministarstvo prosvjete RS, uporno zanemaruju preporuke ombudsmana.

Tvrdoglavost i bezakonje

Pedagoški zavod RS je, prema Nenadovim riječima, od škole zatražio da svoj nastavni plan i program prilagodi Slavkovim potrebama, u skladu sa pravilima inkluzije, no to se nije desilo. "Tu je niz propusta škole. Svi ti razlozi koje oni navode su, na neki način, smiješni i nemaju pravno utemeljenje. Za Slavka nije vođen nikakav dosije, a mi, roditelji nikada nismo dobili nijedan pisani akt”.

Škola na sve legitimne pokušaje da se Slavko vrati na nastavu odgovara novim neosnovanim napadima, pa su tako javno izjavili da se radi o agresivnom učeniku koji ometa druge đake. Slavkovi drugovi iz razreda, ali i drugih razreda Srednjoškolskog centra u Rudom su se pobunili, organizirali potpisivanje peticije zahtijevajući da im se njihov drug ponovo pridruži u školskim klupama. Na žalost, bez uspjeha.

"Zar bi bilo koje dijete potpisalo peticiju da nekog nasilnika vrate u njihove redove?”, pita se Nenad dodajući da Slavko nikada nije ni pokazivao znakove agresivnosti, niti postoji podatak da je ikada ikoga povrijedio. Jedini “problem” je, pojašnjava, što Slavko ponekad ima potrebu ustati na času, prohodati i vratiti se u klupu. Slavkovo ponašanje upravo to i dokazuje - s interesom razgovara, odgovara, govori o stvarima koje voli, ali s vremena na vrijeme ustane, prošeta, pa se vrati i nastavlja razgovor.

U školu na veliki odmor

Škola mu jako nedostaje, pa je tako običavao odlaziti do školskog dvorišta i velike odmore provoditi sa svojim drugovima. Nepravda, prema riječima njegovog oca, ipak čini svoje, pa se Slavko malo više povukao u sebe i rijetko ide na veliki odmor pred Srednjoškolski centar.

Slavko priča kako voli maline - porodični malinjak u kojem voli raditi, svog ljubimca, labradora Džerija, s kojim voli ići u prirodu, koje oko Rudog ne nedostaje. Isto tako, baš kao i njegovi vršnjaci, ovaj 18-godišnji, simpatični mladić, voli muziku, izlaske, druženje. “Prijatelji nisu od njega odustali, pozivaju ga na sve rođendane, zabave, izlaske petkom i subotom, uvijek ga zovu da ide s njima i on uvijek rado ide”, kaže Nenad.

Nenad nije siguran kako će se sve završiti i da li će Slavko nastaviti školovanje. Kaže da često priča kako bi volio završiti školu, oženiti se i živjeti kao i svi. Još uvijek čekaju šta će reći pravosudne institucije. Tužbu protiv škole - direktora, pedagoga i osam profesora, podigao je Javni tužilac u Višegradu, a prema Nenadovim riječima, drskošću škole zaprepašten je i sam sudija koji vodi slučaj. Neizvjesno je i nimalo lako.

"Kad imate u kući dijete koje pati, a vi nemate mogućnost da mu pomognete, kad vidite da su institucije stavile jedan zid pred vas koji niste moćni da otklonite, a vidite da se Slavkovo stanje pogoršalo, naravno da to utiče i na nas i da smo mi kao porodica pod jednim stresom koji i dan danas traje i ne znamo do kad će trajati”, kaže Nenad.

Apsurdistan

Naglašava da i nakon svega Slavko ne optužuje i ne žali se na nikoga, "ostaje borac, iskren i neiskvaren”.

Dok iščekuje sudski epilog neobjašnjivog, neljudskog postupka administracije, Slavko vrijeme provodi u malinjaku, u prirodi sa Džerijem i sa svojim drugovima i familijom. Tu su i FB i Youtube, na koji voli postavljati vlastite uratke, među njima i snimak sa jednim od omiljenih mu bendova - "Dubioza kolektivom”, koji su ga posjetili u vlastitom domu u Rudom i pjevali samo za njega (video ispod - op.red.). Jedna od pjesama te grupe upravo najbolje opisuje sredinu koja je sposobna kreirati situacije u kakvoj se i Slavko našao - "Apsurdistan”.

Slavko, između ostalog, jako dobro barata brojevima i, kako kaže njegov otac Nenad, pamti sve datume, rođendane, godišnjice... “Bio je 2. septembar 2016. godine. Rekli su mi da ne dolazim više... da ne dolazim na časove. Samo su mi rekli da ne dolazim...”, sjetno govori Slavko. Nakon tih riječi obara glavu. Više nije bio raspoložen za razgovor.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android