Odjednom se sve vratilo i to „jedan kroz jedan", kaže za DW Rajnhild Hant. „Strah kod nas koji smo kao djeca preživeli rat nikada ne nestaje. Uvijek ga nosimo sa sobom. Ja fizički osjećam svoje uspomene“, kaže 84-godišnjakinja. Preživjela je Drugi svjetski rat kao dijete.

Danas Rajnhild Hant živi u Berlinu. Rođena je u Majsenu, na istoku Njemačke. Taj grad je u blizini Drezdena, koji je krajem rata skoro potpuno razoren američkim i britanskim bombama.

Njemačka je 1939. godine započela Drugi svjetski rat – svjetski požar koji je, procjenjuje se, odnio 60 miliona života. Rajnhild Hant u to vrijeme nije mogla da razumije šta se tačno dešava, zbog čega stalno zavijaju sirene, zbog čega mora da ide u mračno sklonište i zašto padaju bombe. Pred kraj rata vidjela je i leševe na ulici.

- pročitajte još:Drezden: Težak Dan sjećanja na bombardiranje

Ta sjećanja uvijek nosi sa sobom, a sada su se zbog Putinove invazije ponovo probudila. Brutalna Hitlerova invazija kojom je otpočeo Drugi svjetski rat i sadašnja invazija na Ukrajinu ne mogu da se porede – ali slike mogu. „Razoren Drezden u pepelu i šutu me podsjeća na Ukrajinu. Kada vidim slike iz Ukrajine, uvijek pomislim da je i Drezden tako izgledao", kaže Hant.

Okidač traume

Psihološkinja Sabine Čajner-Cangl razgovarala je s nekoliko desetina ljudi koji imaju između 83 i 100 godina u okviru istraživačkog projekta koji je fokusiran na rat u Ukrajini. „Oni uvijek povlače paralele i iskazuju žaljenje prema ljudima iz Ukrajine", kaže Čajner-Cangl.

„To se stručno zove 'okidač traume'. Naša sopstvena traumatična iskustva su u centru našeg iskustva i našem umu teško pada da se ne vraća na to iskustvo“, kaže psihološkinja za DW. „U razgovorima dolazim u kontakt i s ljudima koji preživljavaju očaj. I plaču."

Emocije se nisu probudile samo kod onih koji su lično preživjeli Drugi svjetski rat. Čajner-Cangl kaže da u Njemačkoj oko 30 odsto ljudi starijih od 67 godina ima neke traume koje se pojavljuju u starosti. U Švajcarskoj je, kaže, takvih oko 10 procenata.

- pročitajte još:Bijeg iz pakla: priče izbjeglih iz Mariupolja

To ima veze s tim što je Njemačka bila država koja je činila zločine i koja je svijetu nanijela veliku štetu. „Osjećaj sramote, krivice i griže savjesti – sve su to danas tabui koji dovode do toga da trauma ne može da se preradi", kaže psihološkinja.

Klaus Gradovski ima 74 godine i spada u generaciju poslijeratne djece. Kao mali se igrao u ruševinama Berlina, a jedno vrijeme je čak živio u tada razorenom dvorcu Belvju, danas sjedištu njemačkog predsjednika. „Slike iz Ukrajine mi djeluju još gore nego ono što sam tada kao dijete video u Berlinu", kaže Gradovski za DW.

On strahuje od proširenja sukoba: „Možda će doći do svjetskog ili nuklearnog rata. Bojim se da onda od svijeta ništa neće ostati." I Rajnhild Hant se brine: „Strah me je od atomskog ili nuklearnog rata. Uopšte ne isključujem tu mogućnost. Ukoliko se to desi, neću ići u sklonište. Ukoliko dođe do atomskog rata, stajaću napolju da bih odmah nestala."

Strah od svjetskog rata

Da rat utiče na svakodnevicu ljudi svih generacija, pokazuje i anketa koju je na uzorkzu od 5.000 ljudi za magazin „Špigel" sproveo institut Civi: od atomskog rata strahuje čak 55 odsto ispitanika, svjetskog rata se boji 62, a 41 odsto osjeća neželjene psihičke posljedice zbog rata i to kroz nesanicu, osjećaj bespomoćnosti i strah.

Strah, ravnodušnost, mirenje sa sudbinom, fantazije o kraju svijeta… Sve je to izazvano ratom koji se odigrava na samo 1.400 kilometara od Njemačke i koji svakodnevno odnosi ljudske živote.

Za psihološkinju Ingrid Vildlufe to nije iznenađenje, poznato joj je taj fenomen iz dosadašnje prakse. „Slike rata izazivaju osjećaj gubitka kontrole. To u ljudima izaziva strah i dovodi do trauma", kaže ona za DW.

Šta je moguće uraditi protiv tih osjećanja i uspomena? Rajnhild Hant ima svoj metod: „Samo jednom dnevno gledam vijesti, kako bih samo osnovno bila informisana", kaže. Psihološkinja Čajner-Cangl smatra da je to dobar sistem. A i razgovor pomaže: „Preduslov je, naravno, da se razgovor vodi sa stručnim ljudima." Nedavno je, kaže, u jednom staračkom domu jedna njegovateljica uključila televizor kako bi svi gledali izvještaje o ratu. „To je loš pristup."

Pa ipak, razgovori o Ukrajini, o ratu i sjećanjima veoma su uznemirili Rajnhald Hant. Umorna je, kaže nam. Ali samo još nešto da spomene, nešto što je tišti: „Jako sam tužna što ljudi do danas nisu naučili da se razumno odnose jedni prema drugima. Jednostavno ne želim i ne mogu da povjerujem da je rješenje rat."

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu