Sredinom januara Slobodna sirijska armija (FSA) je Vašingtonu poručila da bi CIA hitno trebalo da nastavi da je podržava, nakon što je ta podrška zamrznuta kada je Donald Tramp postao predsjednik SAD. Ako se to ne desi, prenosi FSA, uticaj Irana u Siriji će biti sve veći. A FSA sama nije dovoljno jaka da mu se suprotstavi, izjavio je Mustafa Sejari, jedan od komandanata te armije.

Vremena nema mnogo – dodao je Sejari u razgovoru sa novinskom agencijom Rojters: „Vrijeme je da se sa riječi pređe na djela. Trenutno se u Siriji šire iranske paravojne formacije i pri tome ne nailaze na ozbiljan otpor" – "Opasno je ne pružati dalju podršku umjerenim snagama FSA".

Samo nedjelju dana kasnije, postalo je jasno o čemu on govori. Oko 35.000 boraca FSA je ušlo u borbu protiv Kurda na strani Turske. FSA je osnovana 2011. kao skup sekularnih protivnika Bašara al Asada, a sada, u januaru 2018, bori se protiv sirijskih Kurda – građana demokratske države koju je htjela da uspostavi.

Predistorija jedne odluke

Odluka da se počne borba protiv građana sopstvene države ima dugu predistoriju. Ona je rezultat previranja među alijansama i savezima u redovima Asadovih protivnika. Proteklih godina, FSA je prošla kroz političku i vojnu odiseju, da bi se na kraju prvobitan karakter te armije preobratio u svoju suprotnost.

„Slobodne sirijske armije praktično nema", rekao je za radio Dojčlandfunk Kamal Sido, referent za Bliski istok u Društvu za ugrožene narode: „Slobodna sirijska armija je samo plašt pod kojim se kriju različita imena. A kada pogledate ta imena, kada pogledate video-snimke tih grupa, njihovih odlazaka u bitku, vidite da se radi o radikalno islamističkim džihadističkim grupama."

Analitičar za Bliski istok Čarls Lister, stručnjak trusta mozgova Brukings, prenosi da se pod zastavom FSA bori oko 80 grupa. Njihovi politički ciljevi su različiti, a i na vojnom planu svaka od njih ide svojim putem. Prema njegovim riječima, ime FSA sugeriše jedinstvo kojeg odavno nema.

Političko-ideološkom raspadu je uslijedila i vojna razgradnja. Za SAD, FSA nikada nije bila sasvim pouzdan partner. U Vašingtonu su uvijek strahovali da bi podrška u opremi i oružju koju su slali Slobodnoj sirijskoj armiji mogla da dospije u ruke džihadističkih boraca IS. Tako se Obamina vlada, kada je riječ o podršci i isporuci oružja, ponašala uzdržano, baš kao i sada Trampova.

Tragična potraga za jakim partnerom

Posljedica toga je bila da je FSA potražila druge partnere – i okretala se džihadističkim grupama koje su često bile bolje naoružane od nje. Tako su se brige SAD da će podržati pogrešnog partnera na tragičan način obistinile: stvorena je vojska koju nisu htjele da potpomažu ni u kom slučaju. Dijelovi tih radikalnih grupa se sada na strani Turske bore protiv Kurda.

Posljedice tog razvoja situacije se sada vide u Afrinu: na strani Turske se pod zastavom FSA ne bore samo džihadisti, već i sekularne grupe. Njima je stalo prije svega da očuvaju teritorijalni integritet Sirije – i pored toga što su protiv Asadovog režima. One smatraju da Kurdi u Afrinu ugrožavaju taj integritet.

Borci FSA se pribojavaju da bi region na krajnjem severozapadu Sirije jednom mogao da postane područje koje više nije sirijsko, već kurdsko – dio kurdske države koja bi mogla da bude formirana. Članovi kurdske Partije demokratske unije (PYD) to demantuju. Ali, Turska i borci FSA koji se bore sa njom ne vjeruju Kurdima.

No, FSA ne može da opovrgne jednu protivrječnost. Ljudi koje napadaju u ime teritorijalnog jedinstva Sirije, jesu Sirijci: sirijski Kurdi. Oni su deo republike za koju se FSA navodno bori. Politička ideologija i vojna praksa su dospjeli u koliziju. Čini se da ustanak u Siriji više nema smisla. Bašar al Asad, kojeg podržavaju Rusija i Iran, i dalje je na vlasti. Sve je manje jasno protiv koga se nekadašnji pobunjenici uopšte bore.