DW: "Slučaj Harvey Weinstein” u međunarodnim medijima prikazao je model mačo muškarca, koji snagom svoje moćne pozicije uzima sve što poželi. Koliko se ova slika može prenijeti na ostatak društva?

Porf. Rolf Pohl: U društvu je i dalje prisutna tradicionalna slika moćnika koji dobija sve želi. Ovaj slučaj to pokazuje. Strukture se očigledno nisu promijenile, niti nestale.

Holivudski producent Weinstein imao je veoma veliki uticaj u filmskoj industriji. Koju ulogu je igrala njegova pozicija moći u ovom slučaju?

Ova pozicija navodi na stav: Ovo mi pripada, ja to mogu i imam moć. Obzirom da je taj stav u ovom slučaju bio usmjeren prema ženama, mora se zaključiti da je takva slika moći jako usko vezana za muškost.

Očigledno je da je cijeli Hollywood znao za Weinsteinovo seksističko ponašanje. Kružili su vicevi i njegova kompanija je nove radnice trebala unaprijed upozoriti na njegovo ponašanje. Radi li se ovdje samo o specifičnom pitanju vezanom za rod ili je to jedan u sebe zatvoren sistem?

To se ne može posmatrati odvojeno, jer strukture sistema proizvode muževnost koja se povezuje sa moći. I svako će primjetiti da se to poklapa. U pitanju je specijalni tip muškarca, koji određena mjesta sistema (npr. filmsku industriju, op.ur.) posmatra kao seksualna lovišta.

Žrtvama se već predbacuje da su za svoju karijeru bile spremne na seks. Gdje tu nastaje razlika od seksualnog napada?

Onda kada se signalizira „ne" i kada se slamanje otpora posmatra kao sportski izazov, te se u tu svrhu koristi nasilje. Mnoge žene su se očigledno našle u dilemi kada su na početku svoje karijere konfrontirane sa ovim važnim čovjekom. Iz srama su šutile, ali i od srama pred sobom.

Holivudski režiser Quentin Tarantino priznao je da je znao šta se događalo, ali je tome umanjivao značaj. Da li u ovakvim slučajevima postoji neizrečena muška solidarnost sa tendencijom da se ovakvi seksualni napadi odbace kao „kavaljerski delikti"?

Plašim se da takvog ortaštva i dalje ima. Moguće je da su u pozadini i vlastiti nazori o ženama. Muško prijateljstvo je tu bitnije od navodne sporednosti događaja da je jedna žena dodirnuta tamo gdje nije trebalo.

To je u principu sudjelovanje, koje je društveno prihvatljivo: čak je i američki predsjednik proklamovao da je sasvim legitimno da jedan moćnik zgrabi ženu između nogu.

Neke od žena, koje su bile u sličnim prijetećim situacijama sa Weinsteinom, nisu posustale i otišle su. Između ostalih tu je i Gwyneth Paltrow. Zašto u ovakvim slučajevima nema impulsa da se i druge žene upozore?

To je nešto što ni sam ne mogu da razumijem. Žene nisu bezuslovno bolji ljudi, pa ni u ophođenju sa ovakvim situacijama. U ovoj dugogodišnjoj šutnji i toleriranju učestvovali su svi. To je dramatično. Ali, prve žrtve ovakvog sistema bile su i još uvijek su – žene.

Muška holivudska elita također je bila u određenom odnosu ovisnosti sa Weinsteinom. Da li to možda objašnjava njihovu šutnju?

To je s jedne strane seksualno iskorištavanje ovisnosti. S druge strane, to je biznis koji je od ortaštva odvojen samo tankom linijom.

Kako ocjenjujete reakcije širom svijeta, među kojima su i na hiljade izjava pod hashtagom #MeToo?

Uvijek se iznova zakuhava. Sjećam se debate u vezi seksizma od prije četiri godine. Tada se koristio hashtag #Aufschrei, koji je iznenada nestao. Broj reakcija me ne čudi, jer strukture moći, koje ovaj seksizam uvijek ponovo stvaraju, nisu se u osnovi promijenile. U rodnim odnosima nismo toliko moderni, koliko to zapravo mislimo.

U izvještavanjima se često spominje kako se ženama nešto desilo – kao da im je ispala čaša – eto samo se dogodilo. Ne treba li koristiti osjetljiviji jezik, da bi se krivnja prikazala jasnije?

Da. Treba se navesti, da se radi o seksualnom nasilju od strane muškaraca. U protivnom, reprodukuje se gubitak ženskog subjektivnog statusa. U seksualnim napadima, žena je već objekat, a to se ponavlja i u jeziku.

Razgovor vodio Torsten Landsberg.

Rolf Pohl, 66, je profesor socijalne psihologije na Univerzitetu Hannover u Leibnizu. Centar njegovog rada su rodna i muška istraživanja.