Iza luksuznih vila i prevelikih shopping centara u bogatim predgrađima Kaira, prostire se niz sivih, betonskih kućica.

U čekaonici jedne od tih neuglednih građevina, u kojoj je smještena humanitarna organizacija, okupilo se nekoliko sirijskih žena. Sjede na plastičnim stolicama, okružene ventilatorima, čekaju svoj red da mole za pomoć.

Sahar, 39-godišnja majka troje djece, okruglog, nasmiješenog lica uokvirenog maramom, pokušava rashladiti svoje novorođenče komadom papira. Djevojčica je sitna i bolešljiva. Rođena je, kaže Sahar, prije vremena.

Ipak, kćerka joj nije najveća briga. Sahar se brine za supruga koji je otišao prije tri mjeseca. Ne zna ništa o njemu. Kaže da je otišao kad ga je pozvao čovjek kojem je dao svu ušteđevinu da ga prokrijumčari na Zapad. Moguće je da je na Novom Zelandu.

Sahar od tada ništa o njemu nije čula. "Toliko sam zabrinuta, ali moram prestati misliti o tome. Moram se brinuti o svojoj obitelji", kaže Sahar.

Smiješi se, ali je taj osmijeh tužan. Njen suprug niti ne zna da je dobio kćerku, koju je Sahar nazvala Hamza.

Svakodnevna borba za opstanak

Sahar je svjesna da njen suprug možda nije ni stigao do Novog Zelanda i da toliko ljudi gubi život svaki dan pokušavajući pobjeći sa Srednjeg Istoka. "On nije imao izbora", tvrdi Sahar. Njen suprug radio je kao fizički radnik, a ona je bila domaćica u svom Alepu. Ponekad bi radila kao pomoćna radnica u lokalnom spa centru, no morala je prestati nekoliko dana prije poroda. Jedva uspijeva osigurati osnovne potrepštine za svoju obitelj.

I druge izbjeglice, poput Sahar, osjećaju tugu i bol. Mnogi preživljavaju radeći najteže poslove ili od nešto pomoći što dobiju od humanitarnih organizacija ili u lokalnim džamijama. Dodatnu poteškoću predstavlja činjenica da je egipatska ekonomija u lošem stanju i da dalje propada dok inflacija raste.

Sve se to dešava u vrijeme kada međunarodne humanitarne organizacije, poput Svjetskog programa za hranu (WFP), koji je do sada podijelio vaučere za hranu za više od 87.000 izbjeglica, reduciraju programe pomoći, zbog krize u finansiranju tih programa.

Jedna od izbjeglica, 44-godišnja Faida, za DW kaže da je morala rasprodati sav namještaj kako bi nabavila neophodne lijekove za bolesnog supruga, budući da su joj u humanitarnim organizacijama uskratili pomoć zbog nestašice. Činjenica jeste da izbjeglice u Egiptu imaju pravo na školovanje djece i zdravstvenu zaštitu, ali je isto tako činjenica da su javne škole i bolnice pretrpane i slabo financirane. Mnogi Sirijci se žale da na ljekarske intervencije moraju čekati, odnosno da svi drugi budu tretirani prije njih.

Bez osnovnih prava

Život sirijskih izbjeglica u Egiptu postaje sve gori, kaže Mohlam Muaz Alkhen, student završne godine studija medicine. Razgovaramo u njegovom povećem uredu u centru Kaira. Njegov iPad stalno ga obavještava o prispijeću novih poruka.

Mladi Sirijac je direktor Ghada, humanitarne zaklade koju je pokrenuo 2012. godine s ciljem pomoći stotinama hiljada izbjeglica koje su dolazile u zemlju. U to vrijeme, kada je državu vodio Muhammed Mursi, bivši predsjednik Egipta i član Muslimanskog bratstva, Sirijcima nije bilo teško dobiti vize i radne dozvole u Egiptu.

No, nakon što je Mursi svrgnut vojnim pučem 2013. godine, postalo je gotovo nemoguće legalnim putem doći do vize. Jedini način je podmititi nekoga, odnosno dati gotovo 3.000 eura za vizu i radnu dozvolu.

"Vlade u Europi Sirijcima pomažu u pronalaženju smještaja i zaposlenja, ali ovdje teško da imaju i osnovna prava", tvrdi Alkhen i dodaje: "Ako međunarodna zajednica ne pomogne, sve će ovo prerasti u ilegalne poslove".

Mnogi odlaze. U jednom momentu u Egiptu je boravilo 700.000 sirijskih izbjeglica. Danas je, procjenjuje Alkhen, taj broj pao na 300.000 izbjeglica. Samo tokom prošle godine Egipat je ilegalnim putem napustilo 25.000 Sirijaca. "Ako im međunarodna zajednica ne pomogne da iz Egipta odu na legalan način, izbjeglice će sve više odlaziti na ilegalan način", zaključuje Alkhen zabrinuto.

Rijetki sretnici

U njemačkoj ambasadi, u prostoriji sa knjigama uredno složenim na policama, razgovaramo sa nekoliko sretnika. Jedna sirijska obitelj stoji oko stola sa osvježavajućim pićem i kolačima. Oni će biti među 154 sirijske izbjeglice koje će ove sedmice otputovati za Njemačku, a u okviru obećanja njemačke vlade da će na humanitarnim osnovama pružiti azil za nekih 20.000 sirijskih izbjeglica. Broj je to za koji i zvaničnici nerijetko kažu da je skroman u odnosu na veliki broj sirijskih izbjeglica.

Među izbjeglicama koji će sreću uskoro moći potražiti u Njemačkoj je i Hana Abdul Haleem Al-Sufi, koja kaže da je sa srećom i velikim olakšanjem primila poziv iz ambasade. "Znam da će mojoj djeci sada biti osigurano bolje obrazovanje i da će i moji rođaci biti bolje tretirani", kaže ona.

Ta omanja 32-godišnjakinja, majka troje djece, pokazuje svoje rođake, koji imaju psihičkih problema i za koje u Egiptu, kako kaže, ne postoji odgovarajuća njega. Većina Sirijaca koji će iz Egipta putovati za Njemačku, ima rodbinu tamo, no neki, poput Hane, u Njemačkoj nemaju nikoga, a premještanje je predložio UNHCR, na osnovu humanitarnih potreba.

"Želim učiti"

Hanin 5-godišnji sin Muhammed se ne odvaja od majke. Da li je uzbuđen što ide u Njemačku? Previše je stidan da odgovori. Njegova majka se smiješi: "Svaki dan me pita hoće li mu dati bicikl, hoće li mu dati igračke, hoće li mu dozvoliti da pohađa vrtić i da uči?"

Njegov stariji brat, 11-godišnji Abdullah, kaže da mu nedostaju njegovi prijatelji iz Sirije, ali je sretan što ide u Njemačku. "Želim učiti", kaže Abdullah.

U humanitarnoj agenciji u predgrađu Sahar ljuljuška svoju slabašnu bebu. Hoće li djevojčica ikada vidjeti njihov rodni grad Alepo? Sahar gleda u Hamzu i drhtavim glasom kaže: "Bez obzira na to šta se dešava, bez obzira na sve strahote i zločine, svi sanjamo o povratku kući jednog dana".

Bez obzira što su u toj zemlji snage sigurnosti mučile njenog supruga, bez obzira na sve, Sirija je još uvijek njen dom.