Kada se danas nađete na starom kolodvoru u Solunu, čini se kao da je vrijeme na trenutak stalo. Zahrđale tračnice na blijedom svjetlu grčkog proljeća djeluju pomalo kao prolazan detalj. No za europsku povijest one su otvorena rana.

Bilo je to 15. ožujka 1943. kada su sirene označile početak jednog od najučinkovitijih i najokrutnijih valova deportacija za vrijeme nacionalsocijalizma. Gotovo 50.000 ljudi potomaka sefardskih Židova koji su od kraja 15. stoljeća bježali od španjolske inkvizicije u Osmansko Carstvo potrpano je u stočne vagone, deportirano iz svoje grčke domovine u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau i tamo ubijeno.

Kulturno središte

Solun je stoljećima bio kulturni „melting pot". U šetnji se čuo mozaik jezika: grčki, turski, francuski i ladino – oblik srednjovjekovnog španjolskog obogaćen hebrejskim, turskim i grčkim riječima, kojim su govorili sefardski Židovi u Solunu, a koji je još uvijek poznat Židovima drugdje na Balkanu kao npr. u Sarajevu.

Trgovački i lučki grad na Egejskom moru važio je kao „Jeruzalem Balkana". Još početkom 20. stoljeća ukupno je stanovništvo tada procjenjivano na 120.000 do 130.000 stanovnika oko 60.000 do 62.000 građana Soluna bili su Židovi, što je činilo gotovo 50 posto stanovništva.

Na početku nacističke njemačke okupacije (1941.) izraelitska židovska zajednica u Solunu brojila je između 52.000 i 56.000 članova na otprilike ukupno 260.000 do 300.000 stanovnika. Procjenjuje se da je između ožujka i kolovoza 1943. oko 48.000 Židova vlakovima deportirano iz Soluna, uglavnom u koncentracijski logor Auschwitz.

U svega nekoliko mjeseci židovska je zajednica gotovo potpuno iščezla. Židovski život u gradu time je ugašen. Samo oko 2.000 ljudi preživjelo je holokaust, uglavnom u ilegali. Tek su se rijetki živi vratili iz logora. 

Komemorativni marš do mjesta deportacija

Iza tih šturih povijesnih podataka stoje bezbrojne osobne tragedije. Renée Revah izgubila je velik dio svojih predaka u holokaustu. Među njima su bili njezina prabaka Sol Venezia i njezina djeca Olga, Lina i Isaac, kao i drugi rođaci. U sjećanje na žrtve svake se godine organizira komemorativni marš koji vodi do mjesta tadašnjih deportacija.

„Na ovom se trgu okupila i rodbina mog djeda, koji su vjerovali da će biti poslani na prisilni rad u tvornice istočne Europe; ukrcali su se u vlakove, bili su zbijeni jedni uz druge, i od tada im se gubi trag", kaže Revah. Njezin je djed preživio holokaust skrivajući se u Ateni. Kasnije je saznao da je veći dio njegove obitelji deportiran i potom ubijen.

Opasnost od poluzanja

I danas je komemoracija i sjećanje ne deportacije Židova iz Soluna važan datum u grčkoj kulturi sjećanja. „Ova komemoracija tema je od velike važnosti, jer zaborav je druga smrt za te žrtve. Ja kao mlada osoba primjećujem da u posljednje vrijeme postoji vrlo snažan antisemitizam i mislim da mu se može suprotstaviti jedino obrazovanjem o povijesnim događajima", kaže studentica Savina Mermigka.

Antisemitizam je zaista problem i u Grčkoj. Glavno tajništvo za vjerske poslove u posljednjih je osam godina zabilježilo gotovo 60 incidenata, uključujući ispisivanje antisemitskih parola, oštećivanje spomenika, groblja i svetišta te fizičke napade.

Nakon događaja od 7. listopada 2023. i pokolja Hamasa nad civilnim stanovništvom Izraela, što je pokrenulo novi rat u Pojasu Gaze, Središnje vijeće izraelitskih zajednica u Grčkoj (KISE) i Izraelitska zajednica Atene zabilježili su dramatičan porast antisemitizma, posebno u digitalnom prostoru i na društvenim mrežama. 

Malo znanja o povijesti židovskog života

Uzroci su složeni. Jedan od razloga je taj što grčki školski programi malo sadržaja posvećuju povijesti židovskog života u Grčkoj, židovskim zajednicama i njihovoj kulturi, ali i holokaustu. To je ipak važno, smatra student Filipos Mermigkas, koji je na komemorativni marš došao zajedno sa svojom sestrom Savinom.

„Ja sam primjerice kao mlada osoba nakon završetka grčke škole znao vrlo malo i samo površno o holokaustu u Grčkoj. Komemoracija za te ljude koji su mučenički stradali posebno je važna za mlade, koji su prilično neinformirani o biti židovske zajednice i njezinom položaju u svijetu posebno danas, u politički vrlo napetom ozračju u kojemu prevladava poluznanje. Smatram to vrlo izraženim fenomenom među mladima koji židovsku zajednicu doživljavaju kao nešto što ona u stvarnosti nije."

Njemačka odgovornost

Nakon završetka Drugog svjetskog rata i u Grčkoj i u Njemačkoj dugo se šutjelo o zločinima počinjenima za vrijeme nacističke njemačke okupacije. Suočavanje s poviješću i aktivno bavljenje politikom sjećanja, pa čak i pomirenje, počeli su kasno i oprezno. Dok se u Saveznoj Republici Njemačkoj dugo pažnja posvećivala zločinima počinjenima nad aškenaskim Židovima srednje Europe, sudbina sefardskih Židova, posebno u jugoistočnoj Europi, ostala je praznina u kulturi sjećanja. 

To se u posljednjih nekoliko godina promijenilo. I sudbina židovskog stanovništva Soluna sve više dolazi u središte bavljenja politikom sjećanja. Planirani grčki Muzej holokausta, koji se trenutačno gradi u Solunu, pozitivan je primjer toga. Ideja je nastala oko 2013. u mandatu tadašnjeg gradonačelnika Soluna Giannnisa Boutarisa, koji se snažno zalagao za suočavanje sa židovskom poviješću grada.

Simbol zajedničke europske kulture sjećanja

Nakon dugotrajnih birokratskih prepreka i postupaka ishođenja dozvola, sami su radovi počeli početkom 2024. Projekt je trenutačno u punom jeku, a otvorenje je planirano za 2028. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier posjetio je gradilište u listopadu 2024. u sklopu državnog posjeta. U svom je govoru izrazio sram zbog njemačkih zločina u Grčkoj i naglasio da muzej predstavlja zadaću za demokraciju.

Grčki Muzej holokausta raspolagat će ukupnim proračunom od oko 40 milijuna eura. Njemačka dosad sudjeluje s 10 milijuna eura. Novi muzej trebao bi postati važan simbol zajedničke europske kulture sjećanja. Radi se i o priznavanju zločina počinjenih nad oko 50.000 deportiranih Židova iz Soluna, čija je sudbina nedjeljiv dio njemačke i grčke povijesti.

„Ujedinjeni smo u nastojanju da stvorimo mjesto na kojemu će se odvijati sjećanje na židovske zajednice Grčke, ali smo ujedinjeni i u odgovornosti da ono postane mjesto susreta", kaže Monika Frank, njemačka generalna konzulica u Solunu.

Tišina na starom kolodvoru u Solunu nakon komemorativnog marša djeluje kao opomena. Podsjeća na to da „nikad više" ne smije biti puka jeka prošlosti, već svjesna odluka za pamćenje i protiv mržnje.