Situacija u francuskom gospodarstvu nije baš sjajna. No, bolje da počnemo s pozitivnim. “Sada svatko govori o europskom “bolesniku”, no Francuska još uvijek raspolaže izvrsnom infrastrukturom i dobrim životnim standardom. A tijekom svjetske gospodarske krize se francusko gospodarstvo nalazilo u boljem položaju od primjerice britanskog”, kaže Diego Iscaro, economist u HIS Global Insight u razgovoru za DW.

Osim toga, proizvodnja u Francuskoj se nalazi izneda europskog prosjeka dok su privatna zaduženja niska – državni dug u Velikoj Britaniji i SAD-u također nije manji, u Japanu je čak i znatno veći. Kada gospodarstvo stagnira, tada velika državna zaduženja ionako nisu ništa neobično. Isto tako, ne postoji niti neka magična, čarobna granica koju ona ne smiju prijeći. Uopće se može reći kako trenutno postoje svega nekoliko zemalja unutar EU-a koje uspijevaju zadržati gornju granicu od 60 posto bruto-nacionalnog dohotka.

Toliko o pozitivnom. Manje obećavajuće su već prognoze rasta. Međunarodni monetarni fond kao i francuska vlada očekuju svega 0,4 posto rasta za 2014. – što je tek polovica od 0,8 posto koliko se očekuje za cijelu eurozonu. U posljednja dva kvartala je gospodarski rast u Francuskoj iznosio nula posto dok se nezaposlenost kreće iznad 10 posto.

U svom najnovijem izvješću državnog proračuna, francuski ministar financija, Michel Sapin je predložio da se državni deficit ne počinje smanjivati odmah već tek 2016. godine, što međutim Europska komisija neće samo tako dozvoliti. „Ovo najnovije izvješće ne pokazuje samo da je Francuska u potpunosti iskoristila sve mogućnosti EU pravila, već da se ona pravi kao da ta pravila i ne postoje“, rekao je Aengus Collins, ekonomist za eurozonu pri Economist Intelligence Unit u razgovoru za DW. Inače, Komisija može prijedlog državnog proračuna vratiti na nadoradu nekoj zemlji ukoliko on jako krši pravila EU-a.

S druge strane, Francuska je najavila da će u slijedeće tri godine uštedjeti 50 milijardi eura, što je prema mišljenju Iscara, „ništa u usporedbi sa štednjom u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj.

Mora li Njemačka učiniti više?

Od 2012. godine je Francuska smanjila doprinose koje poslodavac mora platiti za socijalna osiguranja zaposlenih. Prema mišljenju Gregorija Claeya, ekonomista, ova je zemlja stoga na dorbom putu. „Reformi naravno mora biti, no pravo „gradilište“ je zapravo tema konkurencije s drugom gospodarskom silom u Europi a to je Njemačka na polju plaća i radnih troškova. Od uvođenja eura su plaće u Njemačkoj tek polako rasle – u usporedbi s proizvodnjom. U Francuskoj su one pak paralelno rasle s proizvodnjom, što je umanjilo njezinu konkurentnost na tržištu“, kaže on. Claeya stoga zaključuje da bi plaće u Njemačkoj trebale porasti kako bi se ujednačile s drugima u EU i kako bi se ojačalo tržište.

Aengus Collins je međutim skeptičan. „Reći kako se problemi u Francuskoj mogu riješiti promjenom situacije u Njemačkoj, prema mom mišljenju nije uvjerljivo. Mislim da Francuska treba značajne promjene, posebno u poreznom sustavu i radnom tržištu“. Diego Iscaro se slaže s ovim mišljenjem i kaže kako se u posljednjim deset godina u Francuskoj po pitanju reformi nije dogodilo ništa – a posljedice toga se mogu vidjeti sada, kada konjunktura diljem svijeta poboljeva.

Njih se obojca slažu i u mišljenju da je francuskim poduzetnicima potrebno više fleksibilnosti. Primjeri, radni tjedan od 35 sati gotovo onemogućava rad koji bi bio brži, s manje birokracije i više zaposlenih. Uopće, prema njihovom mišljenju, u Francuskoj postoji previše birokracije i previsokih mjesečnih dohodaka. Claeys naglašava kako međutim nije riječ samo o nižim plaćama već da primjerice treba više poticati cjelokupni sektor uslužnih djelatnosti, i reformirati upravo one jače zaštićene djelatnosti kao što su apotekari, notari i taksisti.

Jedan poseban slučaj?

Njemačka Agenda 2010 često se prikazuje kao najbolji primjer uspješnog projekta reforma koja je Njemačkoj pomogla da kroz financijsku krizu prođe relativo neoštećeno. Naravno da se ovaj model ne može prenijeti jedan za jedan, no ne postoji nikakav razlog zašto slične reforme ne bi mogla preuzeti i susjedna Francuska. U to su uvjereni i Iscaro i Collins.

No, Collins istodobno upućuje na različite (životne) filozofije u ove dvije zemlje. „Nije toliko riječ o gospodarskim strukturama, već o razlikama u socijalnim i ekonomskim modelima. Najveći francuski izazov će biti otpuštanje njezinih povijesnih sustava jakih socijalnih davanja“, kaže on.

Mišljenje kako bi Berlin kao snažni gospodarski partner trebao preuzeti više odgovornosti i putem povećanja plaća djelovati na deflacijske tendencije u eurozoni – u Francuskoj je široko zastupljeno. A francuski političari zastupaju i dalje politiku takozvanih malih koraka, kao trenutno najbolje rješenje napretka. „Ne radi se dilemi – ili zadržati status quo ili pak odmah skočiti u neku neoliberalnu avanturu. Sada je najvažnije polako se osloboditi tereta koji građanima i poduzećima otežavaju život“, zaključuje Collins.

Koncentracija na pozitivno

Iscaro, Collins i Claeys se slažu u tome kako bi trenutno bilo prije kontraproduktivno kada bi se Francuska previše koncentrirala na visoki državni deficit. „Smanjenje deficita koje mnoge vlade u euro-zoni provode na vrlo rigidan način, dovele su sasvim jasno do produženja i pojačanja krize. U fiskalnom sektoru mora ostati dovoljno slobodnog prostora kako se ne bi ugušila potražnja u pojedinim državama“, kaže Collins.