Ne postoje točne brojke o tome koliko ilegalnih doseljenika godišnje pogine ispred obala južne Europe u pokušaju ulaska na teritorij Europske unije. Amnesty International tvrdi da je u posljednjih 20 godina oko 9.000 "ilegalaca" izgubilo život u dubinama Sredozemnog mora i Atlantskog oceana. Stvarni broj žrtava je vjerojatno i puno veći. Zbog toga EU pokušava "preseliti" kontrolu nad svojim vanjskim granicama na teritorij - Afrike. U Libiji je u proteklih nekoliko godina s europskim novcem podignuto više logora za prihvat afričkih izbjeglica. Ti kampovi čiji je cilj smanjenje broja ilegalnih pokušaja ulaska na teritorij Europske unije su vrlo sporni.

Samo prošlog tjedna je oko 200 Afrikanaca potonulo ispred libijske obale. To nije bio ni prvi ni zadnji put da ljudi ginu u pokušaju bijega u smjeru Europe. Takve tragedije ni ubuduće se neće moći spriječiti, kaže Christopher Hein, šef Vijeća za izbjeglice u Italiji: "Kada bi ti ljudi u Europu mogli ući legalno, kada bi postojala mogućnost da u tranzitnim zemljama poput Libije dobiju vizu ili podnesu zahtjev za azilom, onda se ovakve tragedije ne bi događale."

Libija je glavna tranzitna zemlja za izbjeglice i ilegalne migrante s područja južnije od Sahare, takozvane "crne Afrike". Po nekim procjenama u ovom trenutku u Libiji živi između 1,5 i dva milijuna ilegalnih doseljenika, od kojih većina želi u Europu. Kako bi smanjila broj njhovih smrtonosnih pokušaja prelaska Sredozmnog mora, Europska je unija prije nekoliko godina u Libiji podigla prihvatne centre za afričke izbjeglice. Ti centri su itekako potrebni kako bi se pred vratima Europe bolje organizirao proces doseljavanja, kaže Christopher Hein, ali naglašava: „…da je važno kako ti centri izgledaju, kako se njima upravlja, koje slobode, jamstva i prava uživaju ljudi koji su tamo smješteni, koliko dugo oni tamo smiju ostati i kakve perspektive oni imaju kada napuste te centre."

U kampovina izbjeglice izložene zlostavljanju

Afrikanci koji su uspjeli napustiti te centre i koji se danas nalaze u Italiji, kažu da su u tim "prihvatnim" smještajima često doživjeli i zlostavljanja. I naš sugovornik Hein ima slične spoznaje. Izbjeglička organizacija Fortress Europa objavila je kako u pustinjskim logorima poput onog u Al-Kufrahu na jugoistoku Libije vladaju neljudski uvjeti. Taj je logor podignut uz financijsku pomoć Italije i u njemu se sada nalazi oko 60.000 ilegalnih doseljenika.

"Prihvatni centri" su izvorno bili britanska ideja. Nakon početnog protivljenja nekolicine zemalja Europske unije, među njima i Njemačke, bivši ministar unutarnjih poslova u Berlinu Otto Schily u ljeto 2004. je predložio gradnju tih centara na sjeveru Afrike. Bilo je planirano da se u njima provjeravaju zahtjevi afričkih migranata za azilom prije nego što oni stignu na europsko tlo. Schily tada nije smatrao da je nužna i sudska kontrola odluka koje su se donosile u samim logorima. Cilj te mjere je bilo suzbijanje kriminalnih bandi koje su tisuće izbjeglica u smjeru Europske unije slali u starim i za život opasnim brodovima.

Loša ideja Europske unije?

Marokanski stručnjak za izbjeglička pitanja Mohammad Ammarti nije sretan zbog egzistencija logora. On cijelu tu ideju smatra, kako kaže, "mjerom s ciljem blokiranje dolaska u Europu neželjenim izbjeglicama". Ammarti kaže i da se Europa pretvara u utvrdu u koju se sve teže moći ući i na legalan način. "Prihvatni centri" postoje samo u Libiji, druge zemlje poput Maroka odbile su njihovu gradnju na svom teritoriju. „Mislim da ti prihvatni centri nisu dobro rješenje. Oni nisu niti realistična niti ljudska alternativa za rješavanje problema doseljevanja u EU. Ti centri nisu ništa drugo nego zatvori, u koje se zbija tisuće ljudi, kako bi ih se na koncu konca poslalo u njihove matične zemlje."

Marokanski borci za ljudska prava predbacuju Europskoj uniji da rješavanje problema ilegalnih migranata i izbjeglica prebacuje na sjevernoafričke tranzitne zemlje. Europljani su gradnjom prihvatnih centara "zaobišli" pritisak organizacija za zaštitu ljudskih prava i javnog mnijenja, kaže marokanski stručnjak za izbjeglice Ammarti. On naglašava da Libija nije potpisala Ženevsku konvenciju u izbjeglicama. Po njegovom mišljenju na ovaj način Europa vanjske zidove svoje utvrde pomiče sve do Sahare.

Chamselassil Ayari/S. Matić

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić