Skoro da ne znamo ništa o stanju u Libiji – diktator Muamer el Gadafi je dobro uradio posao: Koliko žrtava je bilo u napadima borbenih aviona na demonstrante? Ko još zapravo podržava Gadafija? Ko su protivnici vlade? Nema slika, nema pouzdanih informacija, nema imena žrtava. Libija je izdvojena od svijeta, a njeni građani zatvoreni unutar Gadafijeve socijalističko-islamske Narodne republike. Sramotno je kako se EU pri tome ponaša, kako je sramežljiva njena reakcija: nakon višesatne debate nisu usvojene sankcije protiv Gadafijevog režima!

Pri tome je i EU jasno sa kim ima posla: sa despotom, koji Maoa, Staljina i Hitlera označava kao svoje uzore, sa jednim dugogodišnjim zaštitnikom međunarodnog terorizma na čiji račun idu napadi na berlinsku diskoteku La Belle i na škotski Lockberbie.

Europa sve zna

Desetljećima je „kralj afričkih kraljeva“, kako on sam sebe naziva, isporukom oružja i finacijskom podrškom različitim grupacijama potpirivao ratove u Africi. Na njegov račun ide destabilizacija u velikom dijelu centralne Afrike koja traje do danas.

Europa to zna. Europa sada mora požnjati ono što je posijala kada je ovog izoliranog despota htjela promovirati u žandara Europe. U oktobru prošle godine EU je sa Gadafijem potpisala sporazum o suradnji u pitanjima migracije. Libija naime među afrikanskim izbjeglicama važi kao brutalna policijska država. Više od dva miliona Afrikanaca, koji se svake godine preko Libije pokušavaju domaći Europe, bivaju zatvoreni u njenim logorima, u kojima ne važe ljudska prava, nakon čega kamionima bivaju deportirani u susjedne pustinjske zemlje.

Riječ je o jednoj neljudskoj politici koja proturječi svim europskim vrijednostima, a činjenica da je EU u te svrhe čak izdvojila svoj novac predstavlja skandal. To je jedan nepravedni režim, koji nije potpisnik Ženevske konvencije o izbjeglicama i koji ne poznaje odredbe postupaka prema azilantima. Možda sadašnje slike iz Bengazija ili Tripolija pomognu da se EU upali svjetlo? Za sada se to ne primjećuje.

„Trebamo ga“

U Briselu, Berlinu, Parizu i Madridu često se moglo čuti sljedeće: „Trebamo ga i zbog toga surađujemo s njim!“. Libija je četvrti po redu afrički proizvođač nafte, treći po redu snabdjevač Njemačke naftom. Ipak onaj ko sa đavlom sklapa pakt ne treba se čuditi kada se uspostavi da je prokockao svoju vjerodostojnost.

Za nadati je se sada da će Vijeće sigurnosti UN-a zauzeti jasnu poziciju nakon što je i Rusija oštro osudila masakr koji se u Libiji desio tokom vikenda. U određenoj mjeri je i sam Gadafi u svojoj viziji islamsko-socijalističke Narodne republike predvidio sadašnja zbivanja: „Država masa“, koju je sam skicirao koncem 70-tih godina, djeluje i bez vođe. Upravo na tome trenutno rade ljudi u Libiji. Dakle, Gadafi treba otići.

Autor: Ute Scheffer (Z. Ilić)

Odg. urednik: Z. Arbutina