Blještave reklame ne mogu proći nezapaženo na zatamnjenim staklima ili zavjesama nekadašnjih izloga, često na najboljim lokacijama. Kladionica u Srbijiima doslovno svugdje. Nije rijetkost ni da se dvije nalaze u krugu od 100 metara.

U ovoj zemlji, koja po tvrdnjama srbijanskih medija ima najveći broj kladionica po glavi stanovnika među svim zemljama Balkana, sada ih ima 2.909.

Prošlogodišnje istraživanje udruge „Prevent" pokazuje da je 54 posto mladih u Srbiji igralo igre na sreću u kladionici, slot klubu ili kasinu. Više od 40 posto mladih to čini više od četiri puta tjedno – 17 posto to radi svakodnevno.

Jedan od njih godinama je bio i naš sugovornik. Želio je ostati anoniman, nazovimo ga Jovan.

„Početak je vrlo bezazlen"

Pitali smo ga kako je počeo kockati: „Uglavnom se počne rano i vrlo bezazleno. Kad se krene s izlascima u grad, uvijek treba malo više nego što imaš. I kreneš sa 100, 200 dinara (1-2 eura)." 

A onda to ide sve dalje: „Uopće više ne gledaš utakmice kao prije, cijelo vrijeme nešto računaš. Ne uživaš više u sportu kao sportu. To gledaš kao izvor prihoda. Preko dananogomet, preko noći NBA, pa se uspavaš, a prva stvar koju radiš kad se probudiš je da gledaš rezultate." Sve svoje kapacitete sveo je samo na jednu stvar, kaže –a igru na sreću koja donosi nesreću. Jer ovisnici o kocki u jednom trenutku počinju se zaduživati: „Cijeli jedan sustav tu je uklopljen, polu-kriminalni i polu-legalni. Tu su kladionice, onda kamatari, a na kraju su ti jadnici koji se nalaze između kladionica i kamatara. Tu su i roditelji, oni naravno na kraju isplaćuju kamatu, oni su ti koji isplaćuju sve." 

Kada se zadužio nekoliko puta i to za iznose od 10.000 do 15.000 eura, više nije mogao sakriti problem, iako ga je bilo sram: „Tu si sam. I to jest sramota. Ali nekako je licemjerno postavljeno, pa čak i kad kažeš da imaš problem s tom vrstom ovisnosti, ljudi će ti reći –rebaš se kontrolirati. Ljudi vjeruju da imaju kontrolu nad tim stvarima." Ali: „Kako god da igraš, vrlo često želiš prestati to raditi, jer je to agonija", priča on o svojoj prošlosti. 

Jovan se više ne kladi. Bio je ovisnik, liječio se, i već pet i pol godina je u apstinenciji. Kaže da je posljednje dvije godine ovisnosti –oslovno svakodnevno igrao neki tiket i da mu je trebalo nekoliko godina da prestane brojiti bodove igrača.

Ovaj 35-godišnjak za DW priznaje: „Jako je bolno kad čovjek krene u neki normalan život bez toga, i onda tek što si normalniji i što si uspješniji, sve te više bole te pogreške. Kako vrijeme prolazi, sve te više boli vrijeme koje si uložio i ne možeš objasniti sebi –čemu sam se ja nadao i je li moguće da sam bio toliko glup da sam tako pao." 

Jovan je u početku mislio da mu ne treba stručna pomoć. Sada kaže da se bez toga ne bi izvukao. 

„Ni država ni zdravstveni sustav problem ne shvaćaju ozbiljno"

„Ujutro kad se vidi u ogledalu, svaki ovisnik se zakune da neće nikad više, a već je za pola sata tamo. To su promjene u mozgu koje postaju primarne i jače od svjesnog dijela koji profilira naše ponašanje. Ja ne mogu zamisliti da čovjek koji nije bolestan može gledati svoje najmilije kako plaču i mole ga da to ne radi, ili uzima novac od pelena ili mlijeka za svoju ovisnost", kaže za DW psihijatar Dragan Vukadinović. 

On je specijalist za bolesti ovisnosti i kaže da se i ovisnost o kockanju, kao i sve takve bolesti –rlo teško i vrlo dugo liječi. „Potreban je klasičan tretman lijekovima i daleko ozbiljnija psihoterapijska i socijalna podrška jer su tu ozbiljno narušeni odnosi pacijenta s obitelji, s društvom, zaostale zatvorske kazne, zaostali dugovi… To zahtijeva timski rad šire društvene zajednice", objašnjava on. 

Međutim, kako kaže, ni država ni zdravstveni sustav ovaj problem ne shvaćaju ozbiljno. Nema puno psihijatara koji se bave liječenjem ove bolesti ovisnosti, jer čak i ti stručnjaci patološko kockanje smatraju bezobrazlukom. Osim što nema kadra, nema definiranih ni formalnih pravila i protokola po kojima bi se postupalo.

A nema ni točnih podataka koliko u Srbiji ima ovisnika o ovoj bolesti, koja je službeno priznata još 1980. godine. Neke procjene govore o oko 300 000 ovisnika. „Ako je kvalificirano kao bolest, onda ne bismo smjeli ni trebali razlikovati pacijenta koji boluje od šećerne bolesti ili karcinoma pluća od osobe koja boluje od bolesti ovisnosti. S druge strane, postoji i logična rigidnost društva da, dok neki problem ne dogori do noktiju, uglavnom nitko ne reagira ozbiljno. A to je trenutno priča s patološkim kockanjem", kaže ovaj psihijatar. 

Vukadinović tvrdi da je za prevenciju kasno i da se mora ozbiljno razmisliti o aktivnim mjerama i dovođenju u red onoga što je krajnje neorganizirano i bez ikakve kontrole.

„Velikodušne" kladionice i reklame s poznatim ličnostima

Država je Zakonom o igrama na sreću propisala porez koji igrač mora platiti za svaki dobitak veći od 11.165 dinara (95 eura). No, to su preuzele kladionice kako ne bi „opteretile igrače".

Kladionice na šarenim reklamama nude i razne velike „bonuse": na primjer, sve, uključujući i onih 27 online, imaju „bonus dobrodošlice".

A Jovan s početka priče kaže da nije riječ samo o bonusima: „U kladionicama se sada gledaju i utakmice, tamo su uveli i obroke, kava je jeftinija nego u kafiću. Ima svega, dođi, zabavi se."

On upozorava: „Kad sam prestao igrati, nije me bilo na računu nekih šest mjeseci, zvali su me iz te kladionice da mi daju 30.000 dinara (255 eura)  samo da igram. Rekao sam ne. Nakon toga su zvali još dva puta u razmaku od dva-tri tjedna, dizali ponudu i morao sam biti bezobrazan."

Prema važećem zakonu, od igara na sreću financiraju se Crveni križ Srbije, organizacije osoba s invaliditetom, ustanove socijalne zaštite, sport i mladi te jedinice lokalne samouprave. Tako na brojnim dječjim igralištima i terenima stoje upravo reklame sponzora neke kladionice.

Kampanja: „Krokodili dolaze" u novom ruhu

Otpor reklamiranju kockanja i klađenja dolazi s umjetničke scene. U projektu koji je osmislio Aleksandar Janović Jana, koji već godinama radi s ovisnicima, noseća je pjesma Električnog orgazma „Krokodili dolaze" (1981.).

Srđan Gojković-Gile, autor ove pjesme i pjevač benda Električni orgazam, za DW kaže da je motiv bio uputiti apel glumcima, glazbenicima, možda čak i ponajviše sportašima da ne sudjeluju u agresivnim reklamama za razne kockarnice ili kladionice, koje se vrlo često nalaze u velikoj blizini škola ili fakulteta.

„Odmah nakon početka kampanje među prvima se oglasio Đuro (Branko Đurić, op. a.) koji je rekao: 'Od danas, pa nadalje i ubuduće ne reklamiram više igre na sreću. Bila je greška, ispričavam se'. On nije jedini, ima ih još koji su se sami javili", kaže Gile. 

Ističe da je veliki broj vrlo poznatih glazbenika koji su po matrici snimili svoj dio pjesme: „Čak je tu i Zoran Predin, koji je rekao da u Sloveniji ne postoji takva vrsta kladionica, ali je svejedno prihvatio i rekao: 'Ja pjevam zbog vas, jer postoje u svim bivšim jugoslavenskim republikama'". Kampanji se pridružio i Darko Rundek.

Za dva tjedna „Krokodili u novom ruhu" imaju više od 93.000 pregleda. A zašto baš ova pjesma? „Pjesma govori o strahu od mračnih sila i vrlo lako se uklapa u ovu priču, gdje su također neke mračne sile, koje se ne predstavljaju kao takve, već kao igre na sreću. A onda smo mi to promijenili i rekli da su to igre na nesreću, prije svega za mlade ljude", kaže autor Srđan Gojković-Gile. 

Kako reagira država?

Država je najavila izmjene Zakona o oglašavanju, prema kojima neće biti moguće da se reklame nalaze na otvorenim površinama niti da ih reklamiraju poznate ličnosti, ali to je još u fazi nacrta. Izmjene i dopune Zakona o igrama na sreću usvojene su krajem prošle godine, ali priređivačima su ostavljeni različiti rokovi za usklađivanje, pa još nema učinaka primjene.

Uprava za igre na sreću i Ministarstvo financija nisu odgovorili na naša pitanja koliko ukupno ima kladionica u Srbiji, koliko država prihoduje od njih, koliki su njihovi porezi, ali ni u čemu se ogleda zakonom propisana društvena odgovornost kladionica.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu