Dugo najavljivani susret delegacija Beograda i Prištine trebalo bi da se najzad odigra u petak 4. septembra, uz moguće prisustvo i američkog predsjednika Donalda Trampa. Nakon već jednog otkazivanja utanačen je novi datum i već sada se može reći da je riječ o sastanku oko kojeg je u javnosti procurila nevjerovatna količina različitih informacija.

Dok oko briselskih susreta nema previše misterije, predstojeći vašingtonski razgovori praćeni su potpuno suprotnim očekivanjima dviju strana. Priština američke susrete predstavlja kao događaj na kojem će uslijediti međusobno priznanje, dok Beograd uporno pokušava da takva očekivanja demantuje.

Da Amerika možda i pokušava da zaista ponudi neko „konačno" rješenje problema Kosova smatra i dio srpske opozicije, koji tvrdi da je Vučić obećao strancima da će potpisati nezavisnost Kosova, ali da to ipak ne smije da uradi.

Politika na ekonomske teme

Razgovori u Vašingtonu sa zvanično najavljeni kao mjesto na kome će se raspravljati samo o ekonomskim temama, ali Naim Leo Beširi, direktor Instituta za evropske poslove, smatra da su takva očekivanja naivna:

„Kada su pregovori počeli za vrijeme vlasti Demokratske stranke, svi su negirali da ima bilo kakvih pregovora osim 'tehničkih'. Vremenom je tehnički dijalog prešao na politički nivo i otada imamo negiranje da se govori o statusu što je zapravo neistina. Od samog početka se govori o političkom statusu dva entiteta i svi dogovori upravo tome vode. Ne postoji mogućnost da se lideri sastanu, a da ne dotaknu pitanje nezavisnosti Kosova. Međutim, o tome se u ovom trenutku ne pregovara, ali su jasna očekivanja od Beograda da u jednom trenutku pregovori moraju rezultirati pravno obavezujućim ugovorom koji će implicirati nezavisnost", smatra Beširi. 

Šta je to što bi Vučić mogao da proglasi za pobjedu?

Prognoze predsjednika Srbije da se u Vašingtonu mogu očekivati neke nove ideje, ali i iznenađenja, za Dušana Janjića, iz Foruma za etničke odnose, imaju osnova prije svega zbog činjenice da će se sve dešavati u Bijeloj kući:

„Ta inicijativa je i potekla od Donalda Trampa, koji je u svojim pismima Tačiju i Vučiću pokazao istorijske ambicije da riješi taj problem. Sve to govori o jakoj političkoj dimenziji susreta. Za Trampa će to sigurno biti prilika da zbog njegovog načina komunikacije kaže da je to, poput sporazuma Izraela i Emirata, istorijski događaj, da se prešlo u fazu mira, i da je postignut veliki uspjeh, ali i to nije ništa novo kada je riječ o sadašnjoj američkoj administraciji i američkom predsjedniku", ocjenjuje Janjić.

Naim Leo Beširi smatra da je do sada toliko ideja cirkulisalo oko pitanja Kosova da je pitanje može li se sada smisliti nešto novo, ali ipak primjećuje:

„Ono što može biti nova ideja jeste kako da se apetiti Beograda zadovolje od pukog obećanja novca i potencijalne dobre evropske budućnosti. Ukoliko bi u kratkom roku Tramp obezbijedio pominjanih deset milijardi dolara u investicijama i pomoći, zajedno sa nekim ustupcima Srbiji u pogledu teritorije, prirodnih bogatstava i eksteritorijalnosti manastira sa eventualnom Zajednicom srpskih opština, to bi Vučić mogao da proglasi pobjedom u svom strogo kontrolisanom medijskom okruženju. Samo je pitanje u kojoj mjeri bi protivnici rješenja organizovali proteste i litije, djelimično organizovane od strane stranog, ruskog faktora", kaže Beširi.

Međusobno priznanje ni(je) tema

Srpska strana je tokom proteklih dana upozorila da se u javnosti veoma često čuje kako će se u Americi razgovarati o međusobnom priznanju, i to je više puta demantovano iz vrha srpskih vlasti. Moglo bi se reći da je to neka vrsta pritiska albanske strane na pregovarači proces – neki to vide i kao provokaciju – jer kako ističe premijer Kosova Avdulah Hoti, „na bilo kojem sastanku koji sam imao ili ću imati sa predstavnicima Srbije uzajamno priznavanje je jedina tema".

„Uzajamno priznanje jeste američka politika i to smo već čuli više puta", napominje Dušan Janjić. „To je stav i nekih drugih zapadnih zemalja koje su priznale Kosovo – i one bi željele da im Srbija olakša problem međusobnim priznanjem sa Kosovom". 

Naim Leo Beširi primjećuje da ni Beograd u tom smislu nije uvijek bio dosljedan: „Beograd je govorio i da neće biti političkog dijaloga već da se samo pregovara o tehničkim rješenjima. Složićemo se da su tehnička rješenja završena 2013. potpisivanjem Briselskog sporazuma. Od tada smo u političkom dijalogu i sve vreme zapravo govorimo o modalitetima direktnog ili indirektnog priznavanja", ističe Beširi.

Tihi diplomatski sukob

Američki susreti u prvi plan su ponovo doveli tihi diplomatski sukob između Amerike i Evropske unije oko kosovskog procesa. Američka administracija pokušava da preuzme inicijativu i eventualne lovorike u slučaju da u tom procesu postigne neki veći uspjeh. Sagovornici DW ocjenjuju da je Evropska unija (EU) na neki nači sama krivac za sadašnju ofanzivu Amerike:

„Evropska unija je u vrijeme Federike Mogerini dozvolila da se ti razgovori uopšte ne vode, i oni se od 2016. godine samo fingiraju. Skoro 20 mjeseci nismo imali nijedan susret dvije strane, imali smo takse koje su prekinule najvažniji proboj Briselskog sporazuma – slobodu trgovine. Ričard Grenel je tu održao lekciju EU kako problemi mogu da se rješavaju, njegova metodologija se pokazala uspješnijom, a EU i Miroslav Lajčak su pokazali da ništa nisu naučili iz lošeg iskustva Mogerinijeve", skreće pažnju Dušan Janjić.

Na sličan način taj diplomatski sukob ili diplomatske trzavice na relaciji SAD-EU vidi i Naim Leo Beširi:

„Nesposobnost Federike Mogerini, zapravo Evropskog savjeta da ubrza dijalog Beograda i Prištine, napravio je vakum koji je SAD iskoristila. Teško će se to vratiti na kolosijek za Brisel ako SAD uspije da alocira i implementira drastično veću sumu novca. Autoput Niš-Priština je Berlinski proces obećao još prije šest godina. Dakle, spora evropska birokratija u kombinaciji s nesposobnom lokalnom administracijom i velikom korupcijom sprečava da se dogovoreno ostvari i svi gube strpljenje. Ipak, i pored svega mislim da je Srbiji prirodniji partner u rješavanju političkog problema prije svih Evropska unija", zaključuje direktor Instituta za evropske poslove.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android