Dopisnica Zidojče cajtunga iz Beograda javlja: „Koliko god Vučić u izbornoj večeri pričao o budućnosti, izborna lista pobjednika čita se kao mračni čas istorije. Tokom vikenda prije izbora, najpoznatiji karikaturista Srbije Predrag Koraksić Koraks nacrtao je duhove Josipa Broza Tita, Slobodana Miloševića i jednog četničkog vođe kako zajedno lete ka glasačkoj kutiji. I zaista, svi su ti duhovi pronašli mjesto u parlamentu. Najprominentnije je zastupljen bivši predsjednik Slobodan Milošević. Sve tri najjače frakcije predvode ljudi koji su nekada tijesno sarađivali sa čovjekom koji važi za glavnog ideologa jugoslovenskih ratova i koji je 1999, dok je još bio na funkciji, u Hagu optužen za genocid.“

„Ni nacionalista Vučić ni socijalista Dačić ne žele da budu podsjećani na njihova nekadašnja ubjeđenja. Zaista bi u svim balkanskim zemljama bilo nemoguće formirati vlade koje u prvoj liniji ne regrutuju veteranski ratni kadar. Prošlo je tek 20 godina od borbi. Ali socijaldemokratska opozicija je u Srbiji u međuvremenu toliko podijeljena i oslabljena da nekadašnji tvrdolinijaši izgledaju kao jedine preostale demokratske snage. Taj utisak će se dodatno pojačati jer sada u parlamentu sjedi i Šešelj. Njegovo ponašanje i argumentacija toliko su drastični da bi se on bezmalo mogao nazvati desnoradikalnim umjetnikom performansa. Pored njega čak i kruti nacionalistički predsjednik Tomislav Nikolić djeluje kao čovjek političkog centra“, piše Zidojče i dodaje:

„Premijer Vučić ne zauzima jasne pozicije ni o svojoj prošlosti ni o prošlosti svoje zemlje. Do danas odbija da masakr nad srebreničkim muslimanima nazove genocidom. Ništa nije uradio povodom toga što se jugoslovenski ratovi ne obrađuju u nastavnim planovima. Istovremeno je gradu Srebrenici obećao pet miliona evra koji treba da podstaknu tamošnju privredu. To je isti pragmatizam koji obilježava njegovu čitavu politiku: ne preplašiti nacionaliste, ali i ne naljutiti previše susjedne zemlje. Vučić propovjeda jedinstvo Srba, ali po njemu to ne bi bilo ujedinjenje oko nekih posebnih ideja nego najprije oko njegove ličnosti.“

Minhenski list temi posvećuje i kratak komentar dopisnice Nadije Pantel: „U medicinskoj terminologiji je "bočni koma položaj" mjera koja pomaže kada ništa drugo ne ide. Politički gledano je srpski pobjednik izbora Aleksandar Vučić zapravo bočni koma položaj za Balkan. Biti stabilan, to je već godinama omiljeni kompliment kada zapadnoevropski političari hvale mlade demokratije na jugoistoku. Kao da bi svaki pokret na Balkanu značio poremećaje i opasnost. Ali zar ne bi stanovništvu u Srbiji ili BiH trebalo poželjeti pokret? Recimo kritičke medije ili šansu da nakon studija pronađete radno mjesto bez davanja mita. Među Srbima mlađim od 30 godina više od 50 odsto vjeruje da njihov glas na izborima nema težinu. Manje od 20 odsto kaže da vjeruje vladi. To nije stabilnost, to je civilno društvo na koje se više ne može računati u demokratskim procesima. To je paraliza. U toj društvenoj klimi je Vučić sada osvojio ubjedljivu većinu glasova. Da govorimo o Parizu, a ne o Beogradu, posmatrači bi već upalili crvene lampice. Pri pogledu na istok, međutim, vlada olakšanje. Sve u redu, sve je stabilno. Tim receptima za smirenje ne podstiče se vitalna demokratija.“

Vučić bez konkurencije

Frankfurter algemajne cajtung u današnjem izdanju posvećuje mnogo prostora Srbiji: vijest, izvještaj dopisnika, portret Aleksandra Vučića, velika reportaža o razapetosti Srbije između Zapada i Rusije, kao i komentar o evropskoj perspektivi zemlje.

U izvještaju piše da će SNS izgubiti veliki broj mandata ukoliko se u parlamentu nađe sedam lista. „Ako ostane na tome, Vučić će morati da se dogovara sa drugim partijama oko teme koju je proglasio najvažnijom za sljedeći legislativni period: do 2020. namjerava da završi pristupne pregovore sa EU, a za to su potrebne i neke izmjene Ustava koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu. Ostaje da se vidi da li to donekle može da ublaži enormnu dominaciju Vučića u političkom krajoliku Srbije. […] Trenutno je Vučić bez konkurencije. U nacionalističkom kao i u tradicionalnom proevropskom taboru dominiraju lica koja su se pred očima Srba potrošila u rovovskoj političkoj borbi, a djelimično i diskreditovala. Oni nisu u stanju da izazovu Vučića – pogotovo ne oni koji ne mogu da objasne šta je to što bi drugačije radili.“

Frankfurtski list pominje i ponoćnu posjetu opozicije Republičkoj izbornoj komisiji, ali dodaje da posmatrači OEBS-a nisu uočili nepravilnosti. „Oni su doduše ukazivali na nepostojanje jednakih šansi: u srpskim medijima je nedjeljama prije izbora svakodnevno prikazivan premijer Vučić kako otvara nove puteve, pozdravlja velike strane investitore ili se brine o kvalitetu toaleta u seoskim predjelima – sve to, zvanično, nije bila predizborna kampanja. I zvanična kampanja SNS-a dobila je u elektronskim medijima znatno više mjesta nego druge partije. Dok su posljednjih dana plakati Vučićeve partije dominirali Beogradom, plakati većine drugih partija jedva da su se vidjeli. To je slika realno velikih razlika: kase SNS-a bile su znatno punije od kasa njihovih konkurenata jer državno finansiranje partija zavisi od izbornih rezultata – a ishod parlamentarnih izbora od prije dvije godine bio je još neujednačeniji nego sadašnji.“

Isti list posvećuje i mali portret novom-starom premijeru Vučiću, podsjećajući na njegovo upozorenje da se Srbija ne smije vratiti u prošlost: „Ta prošlost nije samo dio srpske istorije, nego i života Aleksandra Vučića: tada je bio jedan od najbližih Šešeljevih saradnika. Sa samo 23 godine je 1993. prvi put ušao u parlament ispred Radikalne stranke. Posljednje dvije godine pred rušenje Miloševića bio je ministar informisanja i time suodgovoran za maltretiranje kritičkih medija kojim je režim odgovarao na rastuće nezadovoljstvo u stanovništvu.“ Današnji Vučić, dodaje se, u razgovorima često govori tiho. „Za njega je to tipični način da demonstrira svoju moć: zna da se sagovornik time više trudi da ga razume. Po drugi put oženjeni otac dvoje djece gaji imidž čovjeka koji svoj privatni život žrtvuje za dobrobit zemlje. Kaže, već dvije godine nije išao na odmor i rijetko je imao slobodan dan – za ljubav budućnosti Srbije.“

U kratkom komentaru o proširenju Evropske unije navodi se da u Briselu moraju biti zadovoljni što su srpski birači većinski izabrali stranke koje se zalažu za evrointegracije, ali da „stalno širenje EU vodi internim napetostima i jačanju evroskeptičnih pokreta“ u samoj Uniji. „Upravo slučaj Srbije pokazuje da nema jednostavnog izlaza iz ove dileme. I Rusija ima velike geostrateške interese u toj ključnoj zemlji jugoistočne Evrope. Ukoliko bi EU bila hladna prema Srbiji, postojala bi realna opasnost da se Balkan nanovo podijeli što nosi brojne rizike u tom istorijski opterećenom regionu.“