Godina iza nas donijela je nastavak protesta studenata i građana, koji su, kako je vrijeme prolazilo, gubili zamah, ali je za takav razvoj događaja zaslužan i snažan pritisak vlasti u Srbiji. Ili, preciznije rečeno, vlast je ušla u period koji bismo mogli nazvati kordon-demokratijom. Pokazalo se da je režim spreman da svaki politički sukob, građanski ili studentski protest, svako političko neslaganje ili kritiku, kao i režimsko ismijavanje zakona, rješava slanjem enormnog broja policajaca u punoj ratnoj opremi.

U mnogim slučajevima režim je svoje otvoreno kršenje zakona također rješavao policijskim kordonima, pri čemu nije bilo važno gdje se oni šalju: skupštine lokalne samouprave, mirni protesti, fakulteti, mjesta na kojima se održavaju izbori – čitava mašinerija sile i prisile ometala je normalan politički i društveni život tokom 2025. godine.

Ako se tome doda sada već otvorena saradnja policije i raznih „lojalističkih“ grupa sastavljenih od ljudi sumnjivih biografija i kriminalne prošlosti, postavlja se pitanje kako je moguće boriti se demokratskim sredstvima protiv nedemokratskog režima. Ta dilema postaje sve aktuelnija jer je pitanje vanrednih izbora sada glavni politički fokus pobunjenog društva.

Pritisak za raspisivanje izbora

Pretpostavlja se da će ti izbori uslijediti tokom 2026. godine, ali zasad nema naznaka da će imati makar nijansu bolje izborne uslove od dosadašnjih, o čemu svjedoče i lokalni izbori koje je Srbija imala proteklih mjeseci, obilježeni brojnim mahinacijama vlasti.

Studentski aktivisti su tokom jučerašnjeg dana (28. decembar) prikupljali potpise podrške studentskoj listi i raspisivanju izbora. Kako tim povodom za DW primjećuje politički analitičar Dragomir Anđelković, „dokle god ne postoji neka struktura koje se Aleksandar Vučić plaši, on se neće plašiti ni takvih poteza. U tom smislu mora se definisati neko vodstvo, jer se ne može ići u promjene dok vodstvo nije jasno definisano. Ako bi studenti sada definisali neku grupu koja bi bila adresa za dalje nastupe i ponudili širi dogovor opoziciji i drugim društvenim pokretima, to bi dodatno ugrozilo režim koji se u međuvremenu u određenoj mjeri konsolidovao“, ocjenjuje Anđelković.

Pozitivni signali sa Zapada

Vlast kupuje vrijeme kada je riječ o izborima, ocjenjuje za DW vanjskopolitički komentator Boško Jakšić, „u očekivanju da će protesti oslabiti i da će se formacija nezadovoljnih na neki način razbiti. S druge strane, protivnici vlasti očekuju da će okupiti nove saveznike, i tu vidimo neke pozitivne signale iz Evropske unije (EU), koja sve jasnije i glasnije kritikuje Vučićev režim, ali i probleme za vlast s Moskvom i Vašingtonom.

Vlast pokazuje da nema namjeru da mijenja izborne uslove, ali je sada pitanje da li ima dovoljno resursa da kontroliše izbore kao što je to bio slučaj na pet lokalnih izbora tokom jeseni. Čini mi se da ih nema, i presudno će biti da li će pokušati da ih brutalno pokrade i da nakon toga uđemo u period napetosti već dan nakon izbora“, navodi Jakšić.

Grčevita borba za EXPO

Mislim da je Vučiću ključno da završi projekat EXPO, jer je to krunska pljačka Srbije, ističe Dragomir Anđelković. „U zavisnosti od unutrašnjeg i vanjskog pritiska on će procjenjivati kako da sebi kupi vrijeme do EXPO-a. Od toga zavisi da li ćemo imati izbore 2026. godine ili će ih možda pomjeriti na 2027. Činjenica je da on izbore organizuje nepošteno, ali ako pritisak građana bude dovoljno velik, možda raspiše izbore, ali uz pokušaj trulog kompromisa kako ne bi ugrozio ni EXPO ni svoju vlast do kraja mandata“, smatra Anđelković.

Pojačanje represije – tačka ključanja

Ako se ponovo osvrnemo na pravila kordon-demokratije i zasad visok stepen lojalnosti policije aktuelnom režimu, svaki nepovoljan izborni rezultat za Vučića mogao bi ponovo dovesti do poznatih scena: policijski kordoni ispred svake srbijanske opštine i potpuno ignorisanje izbornih krađa, nepravilnosti i postizbornih prigovora.

Boško Jakšić primjećuje da „ako sada imamo tačku zagrijavanja srbijanske političke scene, onda bi takav scenario značio tačku ključanja. To bi značilo daleko represivnije ponašanje vlasti, što je veoma diskutabilno, jer je riječ o rizičnoj igri čega je Vučić svjestan. Ali, imajući u vidu nespremnost da se siđe s vlasti i grčevitu borbu da se na njoj ostane, ni takav razvoj događaja nije isključen. Ipak, to je bumerang, imajući u vidu i vanjski pritisak o kojem sam govorio“, kaže Jakšić za DW.

Kako spriječiti režimsko bezakonje?

Sada smo negdje između spin-diktature i klasične diktature, dodaje Dragomir Anđelković, „gdje je represija sistema sve veća i aktivnija. Sada je na potezu tužilaštvo, koje bi moglo pokrenuti postupke protiv onih koji krše zakone, uključujući i policiju, i to bi predstavljalo ozbiljan izazov Vučiću. Ako nastavi s kvazi-demokratijom i represijom, može očekivati potpuno izopćavanje iz kruga demokratskih država. Ako to ne učini, tužilaštvo mu svakim danom može sve više sužavati vlast“, navodi Anđelković.

Više kolona – recept za neuspjeh

Velika nepoznanica ostaje i broj izbornih kolona. Manji broj političkih stranaka u potpunosti je podržao buduću studentsku listu, a spekulisalo se da će ostatak demokratske opozicije izaći u najmanje još dvije kolone, a možda i tri. Pojedini analitičari smatraju da je više kolona recept za neuspjeh i da to ide u korist režimu.

Budući izbori svakako neće biti klasični izbori, već referendum za ili protiv ove vlasti, ističe Boško Jakšić, koji kaže da „s jedne strane postoji monolit vlasti i da bi pobjeda nad takvim blokom značila da s druge strane postoji jednako monolitan blok. Mislim da je najava opozicije o dvije ili tri kolone veoma loša. Ako opozicija ostane pri tome, to će za nju biti praktično egzistencijalni test“, naglašava Jakšić.

Lokalni izbori su pokazali da što je više kolona, to je veći prostor za manipulacije, upozorava Dragomir Anđelković: „Aleksandru Vučiću najmanje odgovara crno-bijela slika, u kojoj bi nastupio jedan široki front s idejom da se nakon pada vlasti u razumnom roku organizuju novi izbori. To bi za Vučića bio najgori scenario. Svaka priča o kolonama je iznuđeno rješenje, koje je ipak bolje od međusobnih svađa“, kaže sagovornik.

Balkanski diktator precijenio sebe

Srbijanska javnost je veoma pažljivo pratila donošenje takozvanog američkog Zakona o zapadnom Balkanu, u kojem se Srbija eksplicitno pominje. To je izazvalo lavinu pozitivnih očekivanja demokratske javnosti, koja sada čak najavljuje i hapšenje čelnika Srpske napredne stranke (SNS) i njihovih saradnika početkom naredne godine. Koliko su takva očekivanja realna?

Vjerujem da je Vučić u tim globalnim igrama svakako precijenio sebe, naglašava Boško Jakšić, „jer je mislio da može mešetariti cijelim svijetom i biti značajan globalni akter.

Svojim greškama zalupio je vrata američke administracije. Oštrina kojom je formulisan ovaj američki zakon jasno pokazuje da Amerika više ne računa na Vučića. Srbiji u svakom slučaju prijeti ili hibernacija odnosa sa SAD-om ili rad na njegovom postepenom uklanjanju. Mislim da je sam sebe satjerao u ćošak, a ova zemlja ne može opstati bez vanjskopolitičkih saveznika“, smatra Jakšić.

Mehanizam za ucjenjivanje Vučića?

Riječ je o zakonu koji je u javnosti prenapuhan, jer je on samo dopuna jednog drugog Zakona o nacionalnoj odbrani, napominje Dragomir Anđelković: „Taj zakon u našem regionu kao ključnu stvar definiše američko zalaganje za priznanje Kosova, ulazak Kosova u NATO i od Srbije se otvoreno traži priznanje Kosova. Priča o korupciji i demokratiji je nadogradnja. Gotovo sam siguran da to neće ići direktno prema Vučiću, već prema ljudima oko njega, kako bi Amerika imala efikasnije mehanizme za njegovo ucjenjivanje da završi priznanje Kosova. Da je korupcija Donaldu Trampu toliko važna, ne bi ranije pokušavao ući u projekat Generalštab, gdje je korupcija ključna stvar“, zaključuje Anđelković za DW.