Nekima se čini da je Otkrovenje Jovanovo upravo na djelu, da nas već okupljaju na planini Megido (har megido – Armagedon) na konačni obračun dobra i zla. Apokalipsa je prema mnogim uznemirenim savremenicima u poodmaklom stadijumu – Antihrist na bijelom konju dolazi za jedne sa Istoka, za druge sa Zapada.

Riđi konj i njegov jahač sa uzdignutim mačem već su donijeli rat. Za neke smo uznapredovali još dalje – vrani konj nam se priviđa u tami svijeta. A glad za koju je takođe zadužen, i od nje se u ovom svijetu iz minuta u minut umire. Ljudske oči koje se gase negdje u Ukrajini, vide četvrtog jahača na konju zelenku – on se zove smrt. Njega se, stavljajući masku na lice, bojimo evo već treću godinu, jer donosi i bolest.

Apokalipsa je, ako ćemo pravo, odavno već svakodnevno stanje čovječanstva.

U takvom trenutku čovječanstvo deseti put slavi Svjetski dan sreće. Slavili smo ga dok su ljudi umirali u Avganistanu, Iraku, Jemenu, Siriji, na Filipinima, u pojasu Gaze, u Južnom Sudanu i Nagorno-Karabahu. U Ukrajini nisu ni prestali da umiru od 2014.

No, ne treba da požurimo sa zaključkom da smo potpuno cinični. Nije li Tomas Džeferson u Deklaraciji o nezavisnosti Sjedinjenih Država još 1776. zapisao da je „pursuit of happiness" (potraga za srećom) temeljno ljudsko pravo. Sreća se, dakle, na početku moderne političke ere definiše kao konstitutivna kategorija – uz slobodu i pravdu.

Ovaj put – to je očigledno – usljed medijski posredovanih slika iz evropskog rata Svjetski dan sreće je i za nas tek bizarna kap u okeanu suza.

Kako smo dobili Svjetski dan sreće?

Vjerovatno do toga ne bi došlo da na istoku Himalaja ne postoji kraljevstvo Butan, potpuno okruženo Kinom i Indijom. Od 2008. je to ustavna monarhija. Tamo živi manje od milion ljudi, uglavnom tantričkih budista koji slijede ogranak budizma Vađrajanu (dijamantska kola).

Sabijeni između kineskih i indijskih milijardi, ljudi zaista ne predstavljaju velesilu. Imali su i oni svoje nesreće, građanske ratove, davno slavno doba kada su bili moćni, spoljnopolitičku zavisnost od britanske kolonijalne sile, pa od Indije. Ali Butan nikada nije bio kolonija, niti je imao stranog gospodara.

Kralj Džigme Singe Vangčuk koji je Butanom vladao 34 godine i prijesto ustupio svom sinu 2006. tvorac je koncepta „bruto-nacionalne sreće". Butan nije htio da kao svoj razvojni cilj postavi beskonačni ekonomski rast. Ideja o sreći kao razvojnom cilju pojedinca i društva u sebi ima budističku osnovu. Butan je uspio da organizuje niz međunarodnih konferencija o ovoj temi i da na neki način pokrene univerzalizaciju ideje.

Bruto-nacionalna sreća se sastoji od četri glavna činioca – kulturne dimenzije, ekonomskog razvoja, dobrog upravljanja i zaštite životne sredine. Sreća stanovništva se „mjeri" u više oblasti – psihološko blagostanje, zdravlje, upotreba vremena i sklad, obrazovanje, kulturna raznolikost, dobro upravljanje, život u zajednici, ekologija, životni standard.

Ako sažmemo, onda imamo portret sretnog naroda: Njegovi pripadnici su zadovoljni, zdravi, imaju vremena da usklade privatni i poslovni život, imaju pristup solidnom obrazovanju i pouzdanom zdravstvu, okruženi su kulturnom šarolikošću, država je servis građana, zajednica je važna i nikoga ne ostavlja na cjedilu, život se vodi u skladu sa prirodom a ne protiv nje, standard je zadovoljavajući.

Ideja sreće u mnogome zavisi od kulturnog konteksta, ali ima i nečeg opšteljudskog u sebi. Stoga nije čudo da su Ujedinjene nacije na Inicijativu Butana 2011. usvojile rezoluciju „Sreća: ka sveobuhvatnom pristupu razvoju", a od 2012. se 20. mart obilježava kao Svjetski dan sreće.

Imati ili biti

Još 1998. je Londonska škola ekonomije i političkih nauka (LSE) objavila istraživanje koje je rangiralo države svijeta po osjećanju sreće ispitanika. Rezultati su šokirali zemlje blagostanja. Na prvih pet mjesta bili su Bangladeš, Azerbejdžan, Nigerija, Filipini i Indija, dok su znatno bogatije zemlje, od Velike Britanije preko Njemačke do Sjedinjenih Država, zauzele pozicije od 32 do 46. To istraživanje je pokazalo da je subjektivno blagostanje moguće i u objektivnoj bijedi.

Poslije toga nastao je čitav niz „istraživanja sreće", indikatori su se umnožavali i njihov set se pretvarao u različite indekse. Istraživači sreće su ustanovili da postoji „paradoks blagostanja" – zemlje koje su u pola vijeka uvišestručile ekonomsko blagostanje nisu povećale sreću svog stanovništva.

Švajcarski ekonomista Matijas Binsvanger je procijenio da se čovjekova sreća ne uvećava sa porastom dohotka iznad 20.000 dolara. Slične studije su „tačku zasićenja" postavile na godišnji nivo između 50.000 i 70.000 dolara po porodici.

To bi značilo da će na Balkanu povećanje plate još dugo da nas čini sretnim, da ćemo jedni drugima govoriti „neka ti je sa srećom" čak i kada kupimo usisivač – jer nam prosječna plata još dugo neće biti iznad 1.500 dolara mjesečno. Daleko je naš „prag zasićenja".

Statistika sreće

U međuvremenu se narodna sreća standardizovano mjeri: Od 2002. se godišnje objavljuje Svjetski izveštaj o sreći. On se dobija ukrštanjem statističkih podataka iz više oblasti. To su bruto-domaći proizvod po glavi stanovnika, socijalna podrška, očekivani zdrav životni vijek, sloboda donošenja sopstvenih životnih izbora, velikodušnost opšte populacije i percepcija unutrašnjeg i spoljnog nivoa korupcije.

Prema ovim kriterijima, svjetski šampion je četvrti put zaredom Finska. Slijede Danska, Švajcarska, Island, Holandija, Norveška, Švedska, Novi Zeland i Austrija. Od zemalja iz regiona najbolje je plasirana Slovenija na 29 mjestu, slijedi Srbija na 47. mjestu, Hrvatska na 59, Bosna i Hercegovina se u odnosu na prošlogodišnji izvještaj popravila za jedno mesto i sada je na poziciji 63, kao i Crna Gora koja je prešla na poziciju 71. Albanija je na 91. mjestu, a Sjeverna Makedonija na 92.

Da članstvo u klubu zvanom EU ne donosi samo po sebi sreću pokazuju pored Hrvatske i Portugal (57), Grčka (67) i Bugarska (86), jer su od njih daleko sretniji ljudi u Gvatemali (30), Urugvaju (31) ili Singapuru (32).

Valja napomenuti da će ruska invazija u Ukrajini sigurno ostaviti gorak trag u indeksu sreće koji će biti objavljen za godinu dana. Izvjesno je da će poslije ovakvog potresa i stradanja Ukarjina teško sačuvati ionako lošu poziciju na tabeli (108), ali i da će se Rusija (74) sigurno pomjeriti ka dnu tabele – prema posljednjem na listi, Avganistanu (146), izmrcvarenom decenijama rata.

A šta kažu mudre glave?

„Sreća daje da bi uzela", kaže Fridrih Rikert u 19. vijeku. Njegov savremenik Karl Herman Buse zapisao je pjesmu „Iza brda" u kojoj ljudi tvrde kako sreća živi iza brda, pa onda prevale mnoge planine da bi se vratili kući sa suzama u očima.

Gete je primijetio, dok ostali moraju da tegle, da čine, da nešto znače, „sretan narod ne mora ništa osim da bude". To se prema njemu odnosi na sve koji su „na području ljepote najslobodniji građani". Da li je moguće da u ovozemaljskim uslovima postanemo taj Geteov „sretan narod", da zasnujemo „carstvo nebesko", kako je ironično pjevao Hajnrih Hajne – i tako dosegnemo stanje trajne sreće? Kako ko.

Za bolesnika je sreća zdravlje, za siromaha bogatstvo. Pjesnik sanja o svjetskoj slavi. Vojskovođa o ratu. „Svijet neće nikada dozvoliti sreću", napisao je Šiler u pjesmi „Tajna" – sreća se mora zgrabiti, oteti, uloviti. A još jedan velikan njemačke klasične književnosti Evald Kristijan fon Klajst je zapisao: „I najsretniji umire od želja; kap brige mu zagorča cijela mora radosti."

Naravno, „sreća je lijepa samo dok se čeka" – to znaju sve šiparice. Iza tog stiha Desanke Maksimović krije se psihološki utemeljena teza da „sreća nema sadašnjost". Sreća se prema tome očekuje iz budućnosti – to je nada. Ili se pojavljuje u obliku sjećanja na sretne dane. Budućnost i prošlost bi tako bili jedini stvarni oblici doživljavanja sreće.

Ispijanje slane vode

Uz sve ovo, sve do modernog doba ljudi nisu ozbiljno razmatrali mogućnost da se sreća može naručiti ili kupiti. Skoro cijela starogrčka klasična filozofija je blaženstvo, eudemoniju, shvatala kao najviši oblik vrline. Za razliku od hedoniste koji sreću traži u čulnim senzacijama, eudemonista je vidi kao ostvarenost na osnovu ispravnih postupaka.

Aristotel je sreću zasnivao na vrlini, a nju na razumu. Mnogo kasnije Paskal je rekao da srce posjeduje razloge koje razum ne poznaje. Tako je odbranio misteriju sreće od tiranije razuma.

Između Aristotela i Paskala smjestilo se hrišćanstvo koje sreću seli u onostranost, čime je pitanje zemaljskog blaženstva odgođeno na neodređeno vrijeme. Njemački filozof Kant nije vjerovao sreći, više je volio etiku dužnosti.

Biohemičari su uredno razložili materije koje mozak prisiljavaju na sreću. Neke od tih materija su sintetizovane. Gutamo ih, legalno ili ilegalno, u našoj potjeri za srećom. Živimo u konzumerističko vrijeme. Daj mi svega, više i odjednom.

To je vrsta „sreće" zasnovana na drogama – konzumu, statusnoj odjeći, opijatima, hiperventilaciji na društvenim mrežama. Problem je što na taj način koristimo morsku vodu za piće. Naša žeđ za ispijanjem sreće neće biti utažena na ovaj način – što više piješ slanu vodu, sve više si žedan.

Imati sreće i biti sretan

Svjedoci smo poplave savjetnika, influensera i ostalih virtuelnih zavodnika, koji obećavaju recepte za sreću, od onih popularno-psiholoških do astroloških. Od viška nekvalitetnih informacija u virtuelnom svijetu ljudi nisu sretni već zbunjeni.

Jezik je često pametniji od njegovih govornika. Na engleskom, francuskom, starogrčkom, latinskom „imati sreće" i „biti sretan" nije ista stvar – to su različite riječi. Prvi izraz označava dobitak koji je plod slučaja, a drugi stanje kojem se teži i koje velikom broju ljudi izmiče.

Ako pomislimo da se na globalnom nivou opet zvecka atomskim oružjem, čak i ako smo sretni – mi samo imamo sreće da apokaliptični scenario, sa kojim smo započeli naš razgovor o sreći, još nije pokrenut. Po tom scenariju nema više sretnih naroda i pojedinaca. Stručnjak za takva mračna vremena bio je njemački pjesnik Bertolt Breht:

Bezazlena riječ je ludost. Glatko čelo
ukazuje na neosjetljivost. Smijač
još nije dobio
užasnu vijest.
Kakva su to vremena, u kojima je
razgovor o drveću skoro zločin
jer podrazumijeva ćutanje o tolikim nedjelima!

Nije nam bila namjera da počinimo „zločin" ćaskanja o sreći. Već da obilježimo Svjetski dan sreće tako što ćemo sa ove riječi skinuti poneki od brojnih velova iza kojih su je sakrile naše želje i strahovi. Uostalom, na grčkom je apokalipsis – podizanje vela.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu