Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, pravosudni bilans međunarodnih i domaćih sudova obuhvata historijske presude i propuste, sudski utvrđene činjenice i političke opstrukcije, istinu i nekažnjivost. I dok međunarodni sudovi jesu utvrdili odgovornost najviših vojnih i političkih rukovodilaca „bosanskih Srba“ (formulacija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY), pravosuđa u Bosni i Hercegovini (BiH) i Srbiji još uvijek nisu dala adekvatan odgovor na razmjere zločina iz jula 1995. godine.

A u Srebrenici je počinjen najteži ratni zločin – genocid. Sudskim presudama ustanovljeno je da su pojedinici i jedinice bivše Vojske Republike Srpske (VRS), Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) RS-a i paravojne formacije iz RS-a i Srbije (Škorpioni) planski počinile zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, nacionalne, etničke, vjerske grupe – Bošnjaka, ubijanjem, protjerivanjem i drugim nehumanim metodama. Namjera je bila, kako se to ističe haaškim dokumentima, da se srebrenička enklava, koja je u vrijeme počinjenja genocida kao „sigurna zona“ bila pod direktnom zaštitom mirovnih snaga Ujedinjenih naroda UNPOROFOR-a –  „etnički očisti“.

Presude Haškog tribunala: Genocid pravno utvrđen

ICTY izrekao je presude koje su definirale pravnu istinu o genocidu u Srebrenici. Prva među njima bila je presuda Radislavu Krstiću, komandantu Drinskog korpusa VRS, koji je 2001. godine postao prva osoba u Haagu osuđena za genocid. Sud je tada naveo da je Krstić „morao znati“ za masovna ubistva muškaraca i dječaka te da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. U žalbenom postupku iz 2004. kazna mu je smanjena sa 46 na 35 godina zatvora, ali je potvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid.

Zdravko Tolimir, bivši pomoćnik komandanta Glavnog štaba VRS, osuđen je 2012. na doživotnu kaznu zatvor kao jedan od ključnih organizatora likvidacija u Srebrenici i drugoj bošnjačkoj enklavi u Istočnoj Bosni – Žepi. Vidoje Blagojević, bivši komandant Bratunačke brigade VRS, prvobitno je osuđen za saučesništvo u genocidu, ali je kasnije ta kvalifikacija ukinuta, a kazna mu smanjena na 15 godina.

Vrhunac pravde pred ICTY-em predstavljaju presude najvišim političkim i vojnim čelnicima RS-a Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Karadžić je 2016. osuđen na doživotni zatvor, a Mladiću je ta kazna potvrđena 2021. godine. U oba slučaja Sud je jasno konstatirao da je u Srebrenici počinjen genocid, te da su optuženi bili njegov ključni politički i vojni „arhitekti“.

Ukupno je Haški tribunal, zajedno s nasljednim Mehanizmom za međunarodne krivične sudove, izrekao više od 700 godina zatvora za zločine u Srebrenici, uz najmanje sedam presuda koje sadrže formalnu kvalifikaciju genocida.

Presude domaćih sudova: Polovični napredak

Sud Bosne i Hercegovine donio je najveći broj presuda – prema podacima koje za DW navodi direktor Balkanske istraživačke mreže (BIRN) za BiH Denis Džidić, 28 osoba je osuđeno na ukupno 464 godine zatvora, a 14 njih je proglašeno krivima za genocid. Najpoznatiji slučaj je onaj protiv sedmorice pripadnika VRS zbog masakra u skladištu zadruge u Kravici, gdje je ubijeno više od 1.000 zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka. Suđenje je završeno 2008. godine, a izrečene su pojedinačne kazne do 40 godina zatvora.

Memorijalni centar Srebrenica iznosi podatke sudova: „ICTY i sudovi u regionu osudili su preko 50 pojedinaca za individualnu i komandnu odgovornost za planiranje i učešće u genocidu. Političke i vojne vlasti RS-a su učestvovale u planiranju zločina genocida, izvršenju, osiguranju logističke podrške u realizaciji planiranog, a zatim i u prikrivanju zločina kroz prekopavanje i prikrivanje masovnih grobnica.“

Vrijeme čini svoje. Sve je manje svjedoka, a nižerangiranim osumnjičenima se gubi „svaki trag“. Denis Džidić upozorava da je BiH sada u završnoj fazi procesuiranja: „Trenutno imamo svega pet suđenja – dva su počela prošle godine, dva ove, a jedno je nastavljeno nakon četverogodišnje pauze. To pokazuje u kojoj smo fazi – finalnoj. Sve je manji broj novih predmeta i optužnica, zbog bioloških razloga, odlaska svjedoka i optuženih, ali i loše regionalne saradnje.“

Srbija: Procesi bez genocidne kvalifikacije

Iako su u Beogradu vođeni određeni procesi zbog ratnih zločina počinjenih u Srebrenici, do danas nijedna presuda nije donijela kvalifikaciju genocida. Procesi se odnose na pojedinačne slučajeve i saučesništvo, ali bez direktne odgovornosti za genocid. Džidić ističe da su mnogi optuženi „pobjegli u Srbiju, gdje im je pružena amnestija i gdje se slobodno kreću“. Ovakav odnos, dodaje on, govori o „lošoj regionalnoj saradnji“ i nedostatku političke volje.

U presudi iz 2007. godine, Međunarodni sud pravde  utvrdio je da Srbija nije počinila genocid, niti je bila saučesnik, ali je prekršila obavezu sprečavanja genocida u Srebrenici. Također, nije izvršila obavezu da kazni počinioce. Ratni zločinac Ratko Mladić je do 2001. godine bio na platnom spisku tadašnje „Vojske Jugoslavije“.

Zakašnjela pravda i sistemski propusti

„Odgovarali su brojni pripadnici najvišeg rukovodstva RS-a i to je vrlo značajno“, kaže Džidić, ali istovremeno podsjeća da „broj ljudi koji je dospio do optuženičke klupe ostaje veoma mali“. Tome su doprinijeli, po njegovim riječima, loš menadžment u Tužilaštvu BiH, političke opstrukcije, neznanje tužilaca i nepostojanje političke volje.

U međuvremenu, zahtjevi za uslovni otpust – poput onog koji je uputio Krstić – ostaju moralno i pravno osjetljivo pitanje. Odbijanje takvih zahtjeva ukazuje da su međunarodne instance i dalje svjesne težine zločina.

Šta još nije završeno?

Pred sudovima je još posla. Pitanje reparacija i naknada žrtvama ostaje otvoreno. Brojne porodice još uvijek traže informacije o sudbini nestalih, a odgovornost nižih činovnika i učesnika u zločinima nije u potpunosti istražena. U procesima koji traju, malo je vjerovatno da će biti donesene presude s obzirom na poodmaklo vrijeme i trajanje sudskih postupaka.

„Vrijeme je da se BiH okrene ostalim mehanizmima tranzicijske pravde – memorijalizaciji, reparacijama, kako bi izgradila dugotrajno pamćenje i korištenje sudski utvrđenog materijala“, poručuje Džidić. U tom smislu, posebno ističe djelovanje Memorijalnog centra Srebrenica, koji radi po najmodernijim standardima usmene historije, bilježenja činjenica i edukacije.

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, međunarodna pravda je uspjela ispisati važne stranice istine. Međutim, Džidić napominje da domaće pravosuđe – posebno u Srbiji – još nije dostiglo taj nivo odgovornosti. 30 godina poslije, istina istina o genocidu u Srebrenici više nije pravna, nego politička prepreka koja se, ponajviše, ogleda u ignoriranju sudskih presuda i negiranju genocida.

Ovaj članak dio je serijala, koji DW emituje povodom tridesete godišnjice genocida u Srebrenici.