Berlinski TAZ u tekstu o Srebrenici pod naslovom „Neujedinjeni u žalosti" citira hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koji kaže da je Srebrenica kolektivna trauma i tragedija usađena u kolektivnu svijest, neovisno od toga da li se radi o bosanskim muslimanima, pravoslavnim Srbima, katoličkim Hrvatima ili ateistima. List piše da bi defile u Sarajevu i Marš mira mogli poslužiti kao primjeri za primjerenu kulturu sjećanja, jer se u njima ne sije mržnja i revanšizam nego se traži i nalazi spiritualna blizina žrtavama. „Nažalost, ima ljudi koji se po drugi put izruguju žrtvama, dodao je Željko Komšić. A duševno je bolesno negirati činjenice i istinu o zločinima koji su počinjeni", prenosi taz Komšićeve riječi i dodaje: 

„Željko Komšić aludira na činjenicu da se u Republici Srpskoj događaji u Srebrenici ne samo umanjuju, nego se čak negiraju. Milorad Dodik, predstavnik srpskog naroda u tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, a time i Komšićev kolega, osnovao je novu komisiju za preispitivanje događaja oko Srebrenice. Godine 2004. je već postojala srpska komisija, koja je u to vrijeme broj žrtava procijenila na 7.800. Sada, Milorad Dodik ovaj izvještaj iz 2004. ocjenjuje ‚nevažnim'. U to vrijeme, postojao je pritisak međunarodne zajednice i tadašnjeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Paddyja Ashdowna, rekao je on. Nova komisija na čelu sa izraelskim stručnjakom za holokaust Gideonom Greifom treba sada ponovo preispitati genocid u Srebrenici i istaknuti srpske žrtve", stoji između ostalog u članku.

„Nesporno je da je bilo i srpskih žrtava, ali čini se da broj od 3.500, koji su do sada spominjali srpski nacionalisti, ipak nema osnovu. Broj služi samo za opravdanje genocida nad muslimanima, pojašnjavaju iz udruženja bosanskih žrtava rata. S druge strane, Bošnjaci iz SAD, Kanade i Austrije pokušavaju da instrumentaliziraju događaje u Srebrenici za svoje političko lobiranje.

Tuga, kako to kaže Željko Komšić, ne bi trebala biti pitanje etničke pripadnosti već pitanje ‚civilizacije i anti-civilizacije, zločina i pravde'. Ali to, čak ni 24 godine nakon masakra u regionu nije očigledno", zaključuje autor Erich Rathfelder u taz-u.

I Deutschlandfunk se bavi temom obilježavanja 24. godišnjice stradanja Bošnjaka u Srebrenici. U reportaži koju je napisala novinarka Andrea Beer, svoju sudbinu priča Fatima Aljić, koja je u Srebrenici izgubila muža i dva sina, Džemala i Ševala, dok o sudbini svog trećeg sina Sabahudina ne zna ništa.

„'13. jula sam ih zadnji put vidjela u Kravicama, iz jednog kamiona. Uhvatili su ih i svi su stajali u jednom redu. Svog sina Džemala sam poslije vidjela prerezanog grkljana. Ležao je na ulici, pored ostalih. Prepoznala sam ga po odjeći. Bio je bos i njegova stopala su bila bijela. To mi je bilo jako čudno. Izgubio je mnogo krvi i vjerovatno su mu zato stopala bila tako bijela.‘

Fatima Aljić, koja danas živi u Sarajevu, pronašla je samo nekoliko kostiju svog muža i drugog sina Ševala i tako ih je mogla pokopati. Godine 2008. su pronađene dvije-tri kosti njenog sina Džemala. Ali pored svega toga ona ima i još jednu brigu. Njen treći sin Sabahudin je bio vojnik i vodi se kao nestala osoba. On je jedan od ukupno 7.000 nestalih osoba koliko ih ima u BiH, a od tog broja, više od 1.000 je samo iz Srebrenice. Bolni pronalazak njenog trećeg nestalog sina, Fatimi Aljić bi pružilo mir", piše dalje u članku.

Emza Fazlić iz Međunarodne komisije za nestale osobe u Sarajevu za Deutschlandfunk govori i o problemima pronalaska nestalih: „Struktura tla se promijenila, sve je manje svjedoka i to otežava pronalazak masovnih grobnica. Pozivamo ljude koji znaju gdje su masovne grobnice da se jave. Postoji besplatan telefonski broj na koji to možete to prijaviti. Imamo mapu na našoj internet stranici gdje možete kliknuti i prijaviti sve anonimno. Pored toga, analitičari bi trebali intenzivnije raditi na arhivskom materijalu iz Haškog tribunala ili na dokumentima Ministarstva odbrane kako bi dobili nove informacije. Tek tada možemo pronaći što je više moguće nestalih osoba."

"Genocid u Srebrenici je često negiran od strane Srba u Bosni i Hercegovini ili u Srbiji. ‚Ne možete nikome opisati šta se tamo dogodilo. Nisu birali koga će da ubiju: djecu, muškarce, žene. Toliko mrtvih, a oni to i dalje poriču'", zaključuje Fatima Aljić za ovaj list.

U austrijskom Wiener Zeitungu tema gostujućeg komentara pod naslovom „Budućnost Jugoistočne Evrope kao jedinica za  mjerenje morala EU", također je bila 24. godišnjica genocida u Srebrenici. Philipp Jauernik, istoričar i predsjedavajući organizacije "Panevropska omladina" u Austriji piše sljedeće:

„Zbog masakra koji se desio prije 24 godine, Srebrenica je često simbol svih zločina i ratova koji su se desili u Jugoistočnoj Evropi tokom devedesetih godina i koji su rezultirali konačnim raspadom socijalističke Jugoslavije.

Ali Srebrenica nije bila prvi masakr tokom užasnog krvoprolića devedesetih godina u Evropi. Događaji su uslijedili nakon što su konstitutivne republike bivše Jugoslavije počele proglašavati svoju nezavisnost. Otpor Beograda je ponekad bio veoma žestok - a situacija je često bila, posebno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, poput građanskog rata. Linije fronta nisu samo postojale između vojnih formacija, već i između paravojnih formacija. Prije svega, linije razdvajanja su bile povučene između susjeda, a dijelom i članova porodice.

Sa ratom na Kosovu 1999. godine, faza najvećih sukoba je prošla, ali su ostale mnoge boljke i problemi. Naravno, od tada se mnogo toga dogodilo. Posebno pozitivni su pristupi Slovenije i Hrvatske Evropskoj uniji. Tranzicija ove dvije zemlje je uspjela. Građani Bosne i Hercegovine, Kosova, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Srbije su za razliku, bili manje sretni. Svi su oni na čekanju i u redu  za budućnost. Sve ove zemlje su orijentisane - neke više, neke manje - prema Evropskoj uniji. A gdje drugo, postavljaju se retoričko pitanje. Ali to pitanje ne seže u dubinu, čak i ako se na prvi pogled tako čini. Jer, postoje i alternative. A to ne bi trebalo da nas raduje."

"Pomirenje u državama jugoistočne Evrope je neophodno i to nije samo imperativ sadašnjeg trenutka. Postoji hitna potreba da zemlje EU zajednički kreiraju ponudu za svih šest zemalja jugoistočne Evrope i tako im mnogo aktivnije pomognu da se pomire. Kao što je to komesar EU za proširenje Hahn s pravom rekao na Europa forumu u austrijskom gradiću Wachau: 'EU mora izvoziti stabilnost umjesto da uvozi nestabilnosti". U tom smislu, EU integracija zapadnog Balkana je investicija u vlastitu sigurnost i stabilnost EU. Evropa je previše pasivno pratila krvoproliće devedesetih godina i istorijska je obaveza da danas budemo aktivniji", zaključuje Philipp Jauernik u komentaru za Wiener Zeitung.

Priredila: Aida Sofić Salihbegović