U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari sve je spremno za kolektivnu dženazu i ukop deset novoidentificiranih žrtava genocida, koji će biti obavljen u subotu, 11. jula. Među njima su žrtve koje su u trenutku smrti imale između 20 i 56 godina, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnim grobnicama na području Bratunca, Zvornika, Vlasenice i Srebrenice. Neki će nakon više od tri decenije biti ukopani uz svoje najbliže – otac uz sina, brat uz brata, rođak uz rođaka – dok porodice drugih identificiranih žrtava još čekaju da budu pronađeni dodatni posmrtni ostaci prije nego što daju saglasnost za ukop.

Obilježavanje 31. godišnjice genocida u Srebrenici i ove godine okuplja hiljade ljudi iz Bosne i Hercegovine (BiH), zemalja regiona i dijaspore. Više od 6.000 učesnika krenulo je 8. jula iz Nezuka na trodnevni „Marš mira“, pješačeći stotinjak kilometara trasom kojom su u julu 1995. godine hiljade Bošnjaka pokušavale stići do slobodne teritorije. Organizatori očekuju da će komemoraciji i ukopu posmrtnih ostataka žrtava genocida u subotu prisustvovati više od 9.000 ljudi.

Potraga za žrtvama još traje

I nakon 31 godine potraga za nestalima nije završena. Institut za nestale osobe BiH i dalje traga za oko 900 žrtava genocida, dok se u Podrinje identifikacionom projektu nalaze posmrtni ostaci deset identificiranih žrtava za koje porodice još nisu dale saglasnost za ukop, kao i desetine DNK identificiranih posmrtnih ostataka čija zvanična identifikacija još nije okončana.

Hasan Hasanović, preživjeli svjedok genocida i predstavnik Memorijalnog centra Srebrenica, u obraćanju Generalnoj skupštini UN-a podsjetio je da su stanovnici Srebrenice, nakon što je 1993. proglašena „zaštićenom zonom“ Ujedinjenih naroda, vjerovali da ih međunarodna zajednica neće napustiti. „Pogriješili smo“, rekao je, podsjećajući da je u julu 1995. godine više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka sistematski ubijeno, dok su hiljade žena, djece i starijih prisilno protjerane.

Poruke iz Ujedinjenih naroda

Prisjetio se i svog posljednjeg zajedničkog puta s ocem i bratom blizancem Huseinom, od kojih je u koloni kroz šumu razdvojen nakon svega nekoliko sati. Godinama kasnije, njihove posmrtne ostatke pronašao je u masovnim grobnicama i vlastitim rukama ih sahranio. „Nijedan brat ne bi trebao sahraniti svog brata blizanca. Nijedan sin ne bi trebao tražiti posmrtne ostatke svog oca u masovnim grobnicama“, poručio je.

Hasanović je upozorio da činjenice o genocidu više nisu predmet spora, budući da su ih utvrdili Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde, ali da se poricanje i dalje nastavlja. „Poricanje nije samo o prošlosti. Radi se o budućnosti“, rekao je, upozoravajući da ono nastoji izbrisati istinu i potkopati odgovornost. Zato je, istakao je, sjećanje prije svega zaštita budućnosti – prepoznavanje mržnje prije nego što preraste u progon i nasilje te odbrana ljudskog dostojanstva gdje god je ugroženo.

Sjećanje kao zaštita budućnosti

Obraćanje je završio pozivom međunarodnoj zajednici da nastavi podržavati obrazovanje, kulturu sjećanja i borbu protiv poricanja genocida, uz podsjećanje da žrtve Srebrenice „nisu bile brojke“, nego ljudi sa svojim porodicama, zanimanjima, snovima i životima koji su nasilno prekinuti.

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Denis Bećirović ocijenio je da je Rezolucija Generalne skupštine UN-a o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici „trijumf istine“ i važan korak u borbi za pravdu. Podsjetio je da su genocid u Srebrenici utvrdili najviši međunarodni sudovi te naglasio da je riječ o jednom od najdetaljnije dokumentovanih zločina nakon Drugog svjetskog rata. „Genocid nad Bošnjacima nije statistika i puke brojke, radi se o prekinutim životima ljudi i djece koji su imali svoje nade i snove“, rekao je Bećirović.

Sudski utvrđene činjenice

Posebno je upozorio da poricanje genocida predstavlja „anticivilizacijski čin, uvredu mrtvima i prijetnju živima“, ističući da obilježavanje 11. jula ima i preventivnu dimenziju jer podsjeća da se genocid sprječava mnogo prije nego što počne – kroz obrazovanje, zaštitu ljudskog dostojanstva i suprotstavljanje govoru mržnje. Prema njegovim riječima, suočavanje s historijskim činjenicama nije usmjereno protiv bilo kojeg naroda, nego predstavlja pretpostavku za trajni mir, povjerenje i pomirenje.

Haški tribunal (ICTY) i njegov pravni nasljednik, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (IRMCT), utvrdili su da su genocid u Srebrenici u julu 1995. počinile snage Vojske Republike Srpske (VRS), uz učešće pripadnika policijskih i sigurnosnih struktura Republike Srpske, djelujući u okviru udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem uništenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Za genocid i saučesništvo u genocidu pred Haškim sudom pravosnažno je osuđeno više visokih vojnih i policijskih zvaničnika bosanskih Srba1, među kojima su politički lider Republike Srpske Radovan Karadžić, komandant Glavnog štaba VRS Ratko Mladić, komandant Drinskog korpusa VRS Radislav Krstić, načelnik sigurnosti Glavnog štaba VRS Ljubiša Beara, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Zvorničke brigade Drago Nikolić i pomoćnik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove Glavnog štaba VRS Zdravko Tolimir. Među osuđenima su i bivši čelnici Službe državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović, osuđeni za pomaganje i podržavanje zločina koje su počinile srpske snage u BiH, uključujući područje Srebrenice.