Lijepa, decentna građevina, djelo jednog od najpoznatijih njemačkih arhitekata Karla Friedricha Schinkela, je u normalna vremena jedno od omiljenih turističkih ciljeva u Berlinu. U ovo vrijeme korone, tek pokoji od njih prolazi i sa zanimanjem gleda okupljene na straži opomene za Srebrenicu. Njih oko stotinu, sa maskama na licu i distancom, neki od njih drže transparente, drugi mobilnim telefonima dokumentiraju govore pozvanih gostiju. A na stražu opomene je i ove godine pozvalo Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft fuer bedrohte Voelker). Njegova referentica za prevenciju genocida, Bosanka Jasna Čaušević koja godinama koordinira ovaj događaj sa kolegama iz Goetingena, gdje je inače sjedište društva, dolazi redovno u ovo vrijeme u Berlin. „Ovogodišnja manifestacija je zbog korone nešto drugačija. Samo nekolicina pozvanih smije ući u mauzolej, gdje je skulptura njemačke umjetnice Kaethe Kolwitz, majka sa umrlim sinom. Ta skulptura bi mogla biti i skulptura srebreničke majke“. 

Pred spomenikom i majke Srebrenice

Među okupljenima i srebreničke majke koje su utočište od rata našle u Berlinu. Jedna od njih mi priča, kako svake godine dolazi na ovo okupljanje i koliko joj je stalo da Srebrenica ne padne u zaborav. „Za mene je život poslije srebreničkog masakra, u kojem sam izgubila pola familije, izgubio svaki smisao. Živim zbog kćerke koju sam kao bebu donijela ovdje, zbog nje se nisam ubila“, priča kroz suze. Među okupljenima je i mnogo mladih, većina njih sa mobilnim telefonima u rukama. Svi pozorno slušaju govornike. Među njima je i veleposlanica Ambasade BiH u Berlinu, Jadranka Winbow, koja ističe da je ovo pravo mjesto za opomenu, opomenu da se srebrenički genocid ne smije nikad i nigdje više ponoviti, da to prije svega dugujemo djeci“. 

Negiranje genocida prisutno i danas

Za govornika CDU-CSU frakcije za ljudska prava i humanitarnu pomoć u Bundestagu, Michaela Branda, je negiranje genocida od strane Srbije i Republike Srpske najveći problem 25 godina nakon srebreničkog masakra. „Srebrenica je bila pakao na zemlji. Pred očima cijelog svijeta je ubijeno više od 8000 ljudi, to je dokumentovano. Negirati takav zločin je najgore što se može činiti. Kako da dođe do pomirenja. Meni su i srebreničke majke rekle da ih to najviše boli, da su spremne da oproste, ali da počinitelji i njihove vođe priznaju šta se desilo“. Michael Brand je ponosan što govori bosanski, svoj govor je čak počeo riječima „Drago mi je da vas vidim“. Studirao je i živio u Sarajevu nedugo nakon završetka rata, od 1997. do 1998. godine. On u svom angažovanom govoru kritikuje i međunarodnu zajednicu, koja bi, po njegovom mišljenju, morala pokazati više interesovanja za situaciju u BiH. „Daytonski sporazum je jedna takva nakaradna tvorevina, koja je jedna od glavnih prepreka za bolje funkcioniranje države i njeno približavanje Evropskoj uniji. Brand međutim, kritizira i bh. – političare, za korupciju, nepotizam, držanje vlastitog naroda kao taoca. 

Marginalizacija žena i djece 25 godina nakon pada Srebrenice

„Govor mržnje i omalovažavanje istine je veliko opterećenje zapreživjele srebreničkog masakra“, ističe i Jasna Čaušević. „Dok god je to slučaj, mir na Balkanu neće biti siguran, o pomirenju da i ne govorimo“. Stoga je Društvo za ugrožene narode, na inicijativu ove aktivistkinje objavilo dokumentaciju pod nazivom „Srebrenica 25 godina nakon genocida su djeca i žene marginalizirani i još jednom traumatizirani“. „Izvještaj na 82 stranice donosi priče preživjelih od 1995. do danas. Njime dajemo glas tim ljudima, koji su, bez obzira na užase koje su preživjeli svih ovih godina potpuno zapostavljeni", kaže.

No, Jasna Čaušević zbog toga ne rezignira. „Govorićemo o tome dok preživjeli žive“, dodaje i sa gorkim osmijehom zaključuje: "Vidimo se iduće godine. U isto vrijeme na istom mjestu".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android