DW: Holandski bataljon Ujedinjenih nacija odgovoran je za deportaciju više od 300 Bošnjaka iz baze mirovnih snaga, koji su kasnije ubijeni od strane bosanskih Srba u srebreničkom masakru. U prvostepenoj presudi Okružnog suda u Hagu, donesenoj u srijedu (16.07) navodi se da bi ti muškarci vjerovatno preživjeli da im je omogućeno da ostanu u bazi. Da li je ova presuda očekivana?

Andreas von Arnauld: I da i ne. Da, jer je ova presuda u skladu s ranijim presudama holandskih sudova o srebreničkom masakru, posebno sa presudama u slučaju Mustafića i Nuhanovića 2011. i 2013. godine, kada su Apelacioni i Vrhovni sud utvrdili odgovornost holandskog bataljona i države Holandije. Međutim, odgovor može biti i ne. Nije bilo očekivano, jer postoji opšta nespremnost sudova da preuzmu nadležnost u slučajevima kada njihove sopstvene vojske krše ljudskih prava. Tako da je holandski sud bio i ostao pionir u ovakvim odlukama.

DW: Sud je utvrdio da Holandija ne snosi odgovornost po svim tačkama žalbe „Majki Srebrenice“, odnosno za svih 8.000 muškaraca i mladića ubijenih u Srebrenici 1995. Na primjer, Holandija nije odgovorna zato što nije zaštitila one koji su bježali u šume, umjesto u bazu. Zašto je sud napravio razliku između ugroženih unutar i izvan baze?

Teško je tu naći ravnotežu. Ako uzmete u obzir i činjenicu da je holandski bataljon tada bio suočen s vojskom Republike Srpske, koja je već kontrolisala cijelu zonu, bez eventualne podrške međunarodnih snaga koja bi pristigla, bataljon zaista nije imao mogućnost da zaštiti i one koji su bježali u šume.

DW: Prema sudu, holandski bataljon je bio u pravu i kada je odlučio da ne primi svih 25.000 ljudi koji su tražili utočište u bazi, ostavljajući ih da se sami brane, iako su holandske trupe bile u, kako su to Ujedinjene nacije zvale, zaštićenoj zoni UN-a. Zašto država nije pozvana na odgovornost što nije zaštitila civile koje sama nije prihvatila u bazu?

To je svakako mnogo teže pitanje, jer zamislite da ste pustili unutra još nekoliko hiljada ljudi, koliko bi se pogoršali uslovi života. Mnogo toga ovdje zavisi od činjenica koje su utvrđene na sudu. Mislim da je suštinski problem to što su te zaštićene zone, kako su ih zvali, u stvari bile samo lažna sigurnost, bez stvarne mogućnosti da vojska zaista i zaštiti civile. To su bili samo slabo oružani bataljoni koji su poslani da zaštite zonu Srebrenice. Dakle, odgovornost je prvenstveno na Ujedinjenim nacijama i UNPROFOR-u, koji moraju da snose krivicu zbog tragičnih grešaka u planiranju cijele operacije.

DW: Ali sud je ranije odlučio da UN nisu odgovorne?

Tako je, Ujedinjene nacije nisu odgovorne i to je jedan od najvećih problema. Imamo neku vrstu crnih rupa u pravnoj odgovornosti mirovnih misija Ujedinjenih nacija. Prvo i najteže pitanje odnosi se na to ko je šta odlučio i ko je za šta odgovoran. A onda, naravno, i pitanje imuniteta Ujedinjenih nacija prema domaćim nacionalnim sudovima. Ne postoje pravne institucije koje imaju mogućnost da pozovu UN na odgovornost ili da ih čak proglase odgovornim. Svaki pokušaj da se uspostavi hijerarhija odgovornosti propao je u političkim pregovorima.

DW: Da li će ova odluka biti presedan i za druge slične slučajeve kada su mirovne trupe zakazale u odbrani civila?

Nadam se da hoće, ali to u stvari zavisi od volje nacionalnih sudova. Takođe, moramo da imamo na umu da je maskar u Srebrenici bio jedan on najgorih zločina koji smo imali u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i da je to ostavilo tragove i ožiljke u holandskoj javnosti i njenom stavu prema angažovanju holandskih trupa u međunarodnim misijama, tako da su Holanđani možda i zreliji u tom smislu nego ostali narodi. Ali, pravno gledano, ova presuda je dobar znak da holandski sudovi pokazuju feksibilnost po pitanju pripisivanja odgovornosti – oni odgovornim smatraju i UN i holandski bataljon. To može biti pokušaj da se uspostavi neka vrsta podjele odgovornosti. Ali još uvek nije riješen najveći problem. Mislim da UN moraju da uspostave neku vrstu institucionalne strukture ili nekog odbora koji bi se efikasno bavio tim problemima. To se još uvek nije desilo.

DW: Šta ova odluka znači za porodice žrtava?

Vjerovatno je nakon toliko godina pokušavanja da dobiju barem neku vrstu finansijske odštete, teško uopšte razumjeti povlačenje bilo kakve crte između žrtava. Ako ste imali pravo na zaštitu u bazi i niste je dobili, onda je Holandija odgovorna. Ako ste morali da ostanete napolju, a niste to željeli, Holandija nije odgovorna, i ovo je možda najteže razumjeti. Pravno gledano, može se tako tumačiti, ali je to vjerovatno najteže objasniti porodicama žrtava. I to ponovo pokazuje da nam je potrebna neka vrsta podjele odgovornosti koja uključuje i Ujedinjene nacije, koje na kraju krajeva ne obraćaju pažnju na to gdje se nalazite, unutar ili izvan baze, ako su ugrožena ljudska prava ljudi koja su pod zaštitom za međunarodne zajednice i njihovih mirovnih trupa.

Andreas fon Arnauld je profesor međunarodnog prava i jedan od direktora Valter-Šiking Instituta za međunarodno pravo na Univerzitetu Kiel.