DW: 25 godina nakon masakra u Srebrenici, sve više je onih,  uključujući i dobitnika Nobelove nagrade Petera Handkea , koji kažu: „Zločini u ratu u Bosni ne mogu se nazvati genocidom. Na šta pomislite kad tako nešto čujete?

Kathryne Bomberger: Smatram apsolutno nečuvenim što se to dovodi u pitanje. Pogotovo što je, kada se radi o nestalima iz Srebrenice, to najdokumentovaniji  genocid u istoriji. Reći da se to nikada nije dogodilo, kako bi se stvorio  kontra-narativ,  je naprosto da se naježite. Jer, činjenice su vrlo dobro potkrijepljene. Kroz posmrtne ostatke, koji su iskopani i jako dobro dokumentovani,  i to ne samo od strane Međunarodne komisije za nestale osobe već i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i domaćih sudova. Oni su bili na svakoj iskopini (op. red.: lokaciji na kojoj su pronađene masovne grobnice).

Šta je pri tome dokumentovano?

Počinjen je pokušaj da se izbriše cijela jedna grupa stanovništva etničkim čišćenjem, genocidom. To je jedini slučaj genocida koji je kao takav prepoznat na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata. Stoga su nakon rata učinjeni veliki napori da se ti zločini razotkriju i da se osigura da se odgovorni za zločine ali i počinitelji, privedu pravdi. Bilo je važno da država pronađe sve nestale osobe bez obzira na njihovo etničko ili vjersko porijeklo i da ih - u našem slučaju uz pomoć DNK - tačno identificira. Tako da porodice mogu sahraniti svoje mrtve ali i da se može zadovoljiti pravda za žrtve. To je bio put kojim smo krenuli. Ali on još nije okončan.

Proces još nije gotov?

Pomogli smo državama u regiji da iskopaju više od 3.000 masovnih grobnica i identificirali smo veliku većinu žrtava. Kada se radi o Srebrenici, identificirali smo više od 90 posto nestalih, otprilike osam hiljada muškaraca i dječaka. Međutim, nisu se svi ti slučajevi našli pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju ili pred nacionalnim sudovima u Bosni i Hercegovini. Ali ICMP je dokumentirao dokaze o ratnim zločinima na tim mjestima, a upotreba DNK za identifikaciju žrtava omogućila je da se svi ti dokazi  stave na raspolaganje istražnim organima. S tim se mora nastaviti.

Zašto , uprkos svim tim dokazima, uvijek postoji pokušaj kontra-narativa i  prekrajanja  istorije?

Živimo u „postfaktičnom" društvu ( op. red. Društvu u kojem činjenice ne igraju glavnu ulogu) . Činjenice su izdubljene, iskrivljene u političke svrhe. U vrijeme rasta populizma takva neistinita historiografija, takvi pogrešni kontra-narativi, koji vode u zablude, postali su normalni. To je vrlo uznemirujuće. Ovo što se radi s činjenicama ovdje u kontekstu rata na Balkanu i Srebrenice  je odraz onoga što se događa u ostatku Evrope. I ne samo u Evropi, u mnogim dijelovima svijeta se strah od drugog i drugačijeg koristi kao sredstvo za raspirivanje  mržnje.

Mislite li tu na političare koji raspiruju mržnju?

Ili vladate zemljom tako da omogućavate toleranciju, socijalnu koheziju i uzajamno poštovanje ili širite mržnju i sijete sjeme nepovjerenja. Ono što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji dokaz je kako postoje ciklusi nasilja u Evropi. Otvorene rane iz Drugog svjetskog rata tu su korištene za podsticanje mržnje, umjesto za zbližavanje ljudi. Zloupotreba takvih otvorenih rana, koje postoje u svim društvima, najgori je mogući način vođenja zemlje. Novi Zeland, gdje je premijerka zbližila ljude nakon napada na džamiju 2019., primjer je dobrog vođenja zemlje zato što je uspostavljena  socijalna kohezije nakon vrlo traumatičnog događaja.

Koliko je za to važno obrazovanje? U Bosni još uvijek postoje škole u kojima se učenici podučavaju da se genocid nikada nije dogodio.

Oni uče djecu lažima. Mislim da djecu morate naučiti istini i da ih morate naučiti da se poštuju i vole. To je itekako moguće. Ali ako ih svakodnevno učite lažima i mržnji, oni će mrziti. Za mene je to osnova svega. I mislim da je tužan odraz bosanskog društva da imamo škole koje su razdvojene po etničkim grupama i na čijim se časovima istorije podučava potpuno različito. A to nije samo slučaj u Bosni. Podučavanje mržnje je problem.

Da li je to poruka, koju nam šalje Srebrenica 2020. godine?

Poruka glasi: Srebrenica se može dogoditi svugdje. Kratko i jasno.  Ako ne budemo pazili, upuštanje u takvu vrstu mržnje prema drugima moglo bi imati pogubne posljedice. Srebrenica je podsjetnik šta smo u stanju da uradimo, bez obzira iz koje zemlje dolazili. Ova vrsta mržnje može strašno okončati. Plašim se, jer mislim da se tako nešto može ponoviti.

Aktivistkinja za ljudska prava Kathryne Bomberger na čelu je Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) od 2004. godine. Ova međunarodna organizacija, sa sjedištem u Hagu, podržava vlade i organizacije u njihovoj potrazi za ljudima, koji se vode kao nestali nakon ratnih sukoba, kršenja ljudskih prava, katastrofa, organizovanog kriminala i neregularnih migracija. ICMP je jedina međunarodna organizacija koja se bavi isključivo nestalim osobama i identifikacijom leševa.

Intervju vodio: Frank Hofmann

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android