„Svašta se može prebaciti srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, ali ne i to da se ograničava na uživanje u sinekurama svoje obuhvatne moći. Za razliku od većine kolega po funkciji u regionu, on je politički preduzetnik koji želi da pokrene stvari sa mrtve tačke – tako i u vezi sa dugom i teškom pričom o Kosovu. Ta priča nikako nije tek hipoteka iz Miloševićeve ere već opterećuje odnos Srba i Albanaca, najvećih naroda Zapadnog Balkana, otkako je Srbija oduzela oblast Osmanlijama u ratu 1912. godine", piše ugledni švajcarski list Noje cirher cajtung.

Andreas Ernst, dopisnik tog lista iz Beograda, podsjeća da je Vučić još na inauguraciji u maju najavio „unutrašnji dijalog" o kosovskom pitanju te da je stvar nedavno konkretizovao u jednom novinskom članku. Taj tekst je „špikovan metaforama“, ali osnovni patos je, tumači Ernst, potreba da se nađe trajno rješenje, bez nasilja, da se postigne istorijski kompromis sa Albancima.

„Reakcija opozicije u Srbiji bila je razočaravajuće prazna. Svakako je tačno da medijska dominacija vladajućih i kontrola nad mnogim elektronskim i štampanim medijima predstavlja loš preduslov za plodan javni dijalog. Ali ova strukturna prepreka ne može da zabašuri da u velikom dijelu opozicije naprosto nedostaje ideja o tome kako Srbija dugoročno treba da se nosi sa Kosovom“, piše Ernst.

Dok nacionalistička opozicija spočitava Vučiću izdaju, a najavljeni dijalog naziva smokvinim listom za priznanje Kosova, „liberalni protivnici predsjednika se u diskusiju sadržinski uopšte i ne upuštaju, već se žale što on dominira medijskom javnošću“. Crkva, dodaje se u tekstu, upozorava da se ne smije prihvatiti nezavisnost Kosova. U Briselu ćute, možda jer čekaju na dalje reakcije, ali prije jer je tamo ljetnja pauza. U Tirani i Prištini je Vučićev prijedlog naišao na odobravanje, bilježi Ernst, ali tako što je recimo albanski premijer Edi Rama poručio da put mora voditi priznanju nezavisnosti Kosova od strane Beograda.

„Ali neće ići tako brzo sa priznanjem. Krajnji rok za obuhvatni ugovor između dva glavna grada (Beograda i Prištine, prim. red. DW) je ulazak Srbije u EU – a on je u neizvjesnoj daljini. Jasno je da EU, u kojoj pet članica ne priznaje Kosovo, neće primati nove članice oko čijih spoljnih granica postoje nejasnoće.“

Noje cirher cajtung podsjeća na „model koji Njemačka već duže predlaže“, a imao bi obrise ugovora Zapadne i Istočne Njemačke iz 1972. u kojem je Bon de facto, ali ne i de iure priznao DDR. „Takođe je moguć, mada malo vjerovatan, kompromis u kojem bi bile zamijenjene albanske i srpske naseljene oblasti u blizini granice, nakon čega bi se dvije države zvanično priznale. Raduje u svakom slučaju što dinamika za rješenje komšijskog problema konačno dolazi iz samog regiona, a ne kao vatrogasna mjera spolja“, zaključuje Andreas Ernst u svom tekstu.

Nema mjesta za Tita

Austrijski dnevni list Prese piše o preimenovanju Trga Maršala Tita u Zagrebu. „U Hrvatskoj i Srbiji nacionalistički kritičari, ali i istoričari prebacuju partizanskom vođi odgovornost za masovna pogubljenja i likvidacije pristalica četnika i ustaša na kraju Drugog svjetskog rata. Iako je ovaj socijalistički autokrata držao fragilnu multietničku državu na okupu i uz pomoć svoje zloglasne tajne službe, nesvrstani Jugosloveni su, za razliku od ljudi u zemljama Varšavskog pakta na čelu sa Sovjetima, mogli da putuju i uživali su u relativno visokom standardu“, piše novinar Tomas Rozer.

Pogled na Titovu Jugoslaviju danas određuju i djelimično iskrivljuju užasi jugoslovenskih ratova devedesetih godina i siva svakodnevica bivših republika“, dodaje se u bečkom listu.