Ako bi se od pelina umjesto popularnog alkoholnog pića pravili video-snimci, ispalo bi to otprilike kao trominutni video koji je Vladimir Đukanović, poslanik vladajuće Srpske napredne stranke, objavio na Fejsbuku par minuta nakon što je Rakitić uvalio posljednji penal Akinfejevu. Tako izgledaju razočaranje, frustracija i gorčina odjednom.

„Vjerujem da se sada raduju ova naša građanština, ova centralnobeogradska elita i jugonostalgičari“, rekao je on. „Pošto navijate za Hrvatsku zajedno sa Đokovićem, od srca vam želim da kad odete tamo na more ni slučajno ne upalite svijeću žrtvama Jasenovca, Jadovna, nemojte se slučajno sjetiti prognanih Srba nego obavezno proslavite Oluju."

To je prilog trenutno najvažnijoj diskusiji u Srbiji, daleko bitnijoj od Kosova, slobode medija, urušavanja institucija… za koga si? Za Hrvate ili protiv njih? U tom referendumu nije dovoljan refleks manje-više neutralnog navijača kojeg opredijeli neki detalj, neki potez. Ne, za ili protiv Hrvatske se shvata kao čvrsta odluka koja se mora racionalizovati najčešće političkim razlozima.

„O besmislici kako svako ima pravo da navija za koga hoće, sumanuto je trošiti riječi, jer nisam još zatekao Argentinca koji će ikada navijati za Englesku, niti Grka koji će navijati za Tursku i obrnuto. Postoji nešto što se zove moral i poštovanje sopstvenog naroda, a to našoj jugonostalgičnoj eliti izašloj iz Brozovog šinjela očito najviše nedostaje“, pojasnio je Đukanović u kolumni za list Blic.

Ko ima većinu?

Sve bi možda i ostalo na uobičajenom lovu na „izdajnike“ i „komuniste“ – lov koji inače veoma lijepo udružuje srpske i hrvatske nacionaliste – da nije stiglo mišljenje sa najvišeg mjesta, a zna se koje je u Srbiji najviše mjesto. Predsjednik Aleksandar Vučić se autovao kao navijač Rusije i rekao da je morao da isključi ton tokom prenosa četvrtfinala na RTS-u. To je pročitano kao optužba da je komentator RTS-a naginjao Hrvatima što je valjda primijetio jedino Vučić. Kako bilo, tokom polufinalne utakmice Hrvatske i Engleske se Aleksandar Stojanović, najpoznatiji sportski reporter u zemlji, vidno trudio da prepodobljenim glasom proprati golove Hrvatske.

Pomalo iznenađujuće, nije izvjesno da „antihrvatski“ blok u Srbiji ima većinu, pogotovo ako kao reper uzmemo one koji intenzivno koriste internet. Onlajn-anketa popularnog portala B92 sa više od 20.000 učesnika pokazala je da blaga većina navija za Hrvatsku protiv Engleske. Čak i publika tabloidnog „patriotskog“ portala republika.rs se u solidnih 37 odsto slučajeva izjasnila za Hrvatsku, a u 50 odsto za Englesku.

Ni simpatizeri hrvatske reprezentacije u Srbiji nisu lišeni postojanja prvoboraca koji svemu pripisuju politički kontekst. Tako je bivši fudbalski komentator Milojko Pantić naprasno postao omiljeni gost hrvatskih televizija jer je izjavio da „građanska“ Srbija u četvrtfinalu navija za Hrvatsku, ali da postoje „klero-nacionalisti" koji su na strani Rusije.

„Jedni zbog objektivne nemogućnosti da navijaju za svoju po pravilu neuspješnu reprezentaciju Srbije, počinju da navijaju protiv uspješne reprezentacije Hrvatske, i tako pronalaze način svog učešća i svoje nade“, kaže za DW beogradski pisac Vladimir Tabašević.

„Drugi, oni koji za sebe pogrešno vjeruju da su emancipovaniji, i s one strane ovakvih nacionalnih podjela, navijaju, uinat, protiv onih među svojima koji navijaju protiv Hrvatske, lažno se interesujući za fudbal onda kada tim svojim zastupanjem, javno, opet i iznova mogu da se pokažu kao ne-prosječne-Srbende", dodaje on.

Marko Dražić, autor satiričnog portala njuz.net, veoma omiljenog i u Hrvatskoj, kaže da se previđa da ljudi koji više prate sport – a on spada u tu grupu – gaje momenat rivalstva, kako u klupskom, tako i u reprezentativnom fudbalu.

„Isto kao što ja, kao zvjezdaš, nikada ne navijam za Partizan – ne iz mržnje, već iz rivaliteta – tako kao navijač Srbije teško mogu da navijam za Hrvatsku u finalu. Nisam time nacionalista, štaviše, dan poslije finala idem u Hrvatsku na more“, kaže Dražić za DW.

To je teza koju je na najbolji način definisao poznati pisac i dramaturg Božo Koprivica, veliki partizanovac. „Da [Zvijezda] igra protiv jedanaest Hitlera, ja navijam protiv Zvijezde."

Tompson u staklarskoj radnji

Boris Vučurević, autor takođe regionalno popularnog portala Tarzanija, pak ima političke razloge. Ali, kako objašnjava za DW, hrvatski igrači su sami te razloge isporučili. „Ne mogu da navijam za reprezentaciju koja pobjedu protiv Nigerije slavi ustaškim pjesmama uperenim protiv srpskog naroda", podsjeća on na hronično pjevanje „Čavoglave“ Marka Perkovića Tompsona u svlačionici.

Baš ništa protiv Hrvata, objašnjava Vučurević, ali uvijek protiv ustaškog pokreta i ideologije. „A Tompson je poznat kao čovjek koji pjeva ustaške pjesme. U 'Čavoglavama' imamo stihove 'stići će vas naša ruka i u Srbiji', a počinje ustaškim pozdravom 'za dom spremni'.“

Koliko sve to može biti sumanuto i nelogično pokazao je video u kojem hrvatski štoper Domagoj Vida kaže da će „Beograd goriti" – ali tu misli na kafanu u Kijevu koju drži Srbin, a gdje je Vida provodio vrijeme i stekao puno prijatelja. I očito zavolio pjesme Tome Zdravkovića. Malo „Čavoglave", malo „Kafana je moja sudbina".

„Mundijal kao da u navijačima i fudbalerima budi najbolje i najgore“, kaže Marko Dražić. Ipak, naši sagovornici smatraju da je suluda situacija u kojoj pitanje navijanja za ili protiv Hrvatske dominira kao tema. „To ne treba da bude krucijalno, svako ima pravo da navija za koga god hoće. Nemam ništa protiv ljudi koji navijaju za Hrvatsku, imaju svoje razloge, naravno da ih ne smatram izdajnicima niti išta slično. Samo ne želim da mi se nameće kako treba da navijam za Hrvate jer su naše komšije. Gdje to ima? Škoti naravno ne navijaju za Engleze“, dodaje Vučurević.

Lopta umjesto glave

Naelektrisana kakofonija se dobija kada se pomnože obožavanje fudbala, težina Mundijala, bliža ratna istorija i ljetnja medijska rupa koju srpski tabloidi popunjavaju naslovima poput: „DOTAKLA DNO! Kolinda treskala guzicom i sisama pred Medvedevom i Infantinom!" I naravno varijacijama na temu da je „najbolji vratar svijeta" Srbin, nešto kao Tesla.

„Reflektori fudbalskog stadiona su postali jedini tračak svjetlosti za obespravljene širom svijeta“, navodi pisac Vladimir Tabašević. „Aktivna participacija u političkom životu zajednice, spala je na zauzimanje strana među suprotstavljenim fudbalskim timovima, a svoj vrhunac doživljava u mečevima reprezentacija. I to je, nažalost, sav politički život prosječnog Srbende."

„Možda će nekad doći vrijeme kad ćemo neki mi u toj lopti koja se negdje uporno kotrlja, prestati da vidimo glavu, već puku loptu. Do tad, nažalost, drugi će nizati pobjede, uprkos tome što su Hrvati ovaj put na svjetskom nivou pokazali da znaju s loptom“, zaključuje Tabašević.

Baš zato što jedni znaju, a drugi ne znaju sa loptom i što sve postaje politika, Srbi koji se ne simpatišu sa nogometašima sve nade polažu u Francusku. Ako pak Hrvatska pobijedi, mogli bi godinama ili decenijama da slušaju seirenje iz komšiluka. Da li se toga plaši, pitamo Borisa Vučurevića. „Ne, jer ne razmišljam o tome da će Hrvati postati prvaci svijeta."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android