Njemačka spoljna politika poznaje dvije konstante: kontinuitet i oprez. A to znači da ministar spoljnih poslova Njemačke nije došao u Srbiju da podrži proteste već Aleksandra Vučića. Diplomate ne kritikuju svoje domaćine javno. Ne vjerujem da Gabrijel nije iza zatvorenih vrata spomenuo sve ono što je napisano u izvještaju Evropske komisije kao i u svim izvještajima organizacija koje bilježe korupciju i gušenje medijskih sloboda. U svim tim izvještajima stoji jasno da je srpska demokratija falična jer ne vladaju institucije već zakon partijskog kazana, jer se ne izvještava slobodno već upodobljeno.

Ali to naprosto nije došlo na red. A kad će, ne zna se.

Interes Berlina je jasan: stabilni odnosi u regionu. To podrazumeva da Beograd ne talasa sa Kosovom. I da preko Banjaluke ne zateže sa Sarajevom. Da se ne obazire na povremene neugodne tonove iz Zagreba. Vučić je tu lekciju savladao besprekorno. Ponaša se na očekivani način.

To je njemačkoj političkoj eliti dragocjeno.

Strah od nestabilnosti kakva je vladala devedesetih je u temelju doživljavanja Vučića kao stabilizatora. On to vješto koristi.

Izbjeglice su Njemačkoj donijele veliki izazov. Zato je pouzdano partnersko ponašanje duž zvanično zatvorene Balkanske rute drugi kvalitet koji se očekuje od tranzitnih zemalja.

Za njemačke stranke koje su u predizbornom modusu – parlamentarni izbori su zakazani za septembar – bio bi pravi košmar da ponovo ka njima krene izbjeglički talas. Tako i demohrišćani kancelarke Angele Merkel i njihovi koalicioni partneri socijaldemokrate čiji je doskorašnji šef bio Zigmar Gabrijel imaju veću drhtavicu kada neko pomene Balkansku rutu nego kada neko pomene autoritarne tipove poput Orbana, Vučića ili Gruevskog. A o Erdoganu i da ne govorimo!

Šta je svo Vučićevo manipulisanje medijima, glasačima, šta ukupni ortačko-burazerski sistem, u odnosu na rat protiv Kurda, šta su unutrašnjepolitički napadi bijesa srpskog premijera/predsjednika u odnosu na psovke koje iz Erdoganovih usta stižu na račun Njemačke? Šta je medijski mrak u Srbiji u odnosu na stotine utamničenih novinara u Turskoj?

Tako se Aleksandar Vučić u sjenci Erdogana, Putina i Trampa, pa i u sjenci Orbana, švercuje kao mnogo manji problem. Ne pravi buku, vlada kako hoće i radi šta mu se kaže.

Međutim, ako misli da je odradio posao, grdno se vara.

Pregovaračka poglavlja koja će u pitanje dovesti suštinu njegove vladavine, prije svega uticaj na medije, sudstvo i partijsku državu kao generator korupcije, samo što nisu otvorena. Neće mu pomoći ni popustljivi stav o Kosovu. Ni zaklinjanje u Njemačku kao uzor.

Naime, Nijemcima je muka od sopstvene popustljivosti. Od grčkih dugova, bugarskog haosa, rumunskih ilegalaca. Od Orbanovog puzajućeg totalitarizma. Od lupinga sa pravnom državom koje pravi Kačinjski u Poljskoj. Smrtno su uplašeni od Trampove nepredvidljivosti i Putinovih neoimperijalnih apetita.

Srbija u Uniji koja bi povećala takve strahove ne dolazi u obzir.

Aleksandar Vučić neće proći sa svojim nedemokratskim habitusom i demokratskom retorikom. On bi u stvari, ako zaista želi u EU, morao da iz korijena promijeni način svoje vladavine. Da se mane partijskog diktata nad društvom, da oslobodi medije iz zagrljaja u kojem jedva da dišu. Da ohrabri sudije da traže savamalske fantome, makar došli do njegovog praga.

Hoće li to Vučić učiniti? Neće. Da li će Berlin da mu kupi svo njegovo evropejstvo ako to ne učini? Neće. Berlin samo zna da za sada Vučić nema ozbiljnu alternativu. Ali onog trenutka kada se Vučićev model potroši, a studentski zahtjevi postanu zahtjevi većine građana, Aleksandar Vučić neće moći više da glumi rješenje. Jer će i Berlin da ga definiše kao problem.