U medijskoj oblasti početak godine probudio je tanjušnu nadu: Januara 2020. Vlada je usvojila Strategiju razvoja sistema javnog informisanja u Republici Srbiji za period 2020 – 2025. Da je taj dokument tek blagoglagoljiva proza za Brisel vidjelo se najkasnije poslije dolaska koronavirusa u Srbiju. Februara mjeseca su izabrana nova dva člana Regulatornog tijela za elektronske medije (REM). Jedan od njih je dao ostavku u decembru, jer je prema njemu nova predsjednica savjeta ovog tijela izabrana nedemokratski. Medijska godina je tako samu sebe ujela za rep. 

Pokušaj uvođenja cenzure

Prvo se Aleksandar Vučić kikotao Nestorovićevom "najsmješnijem virusu”, ali kada se uozbiljio pobrinuo se da i građanima taj smijeh presjedne. Poručio je da će nam mala biti groblja.

Usred vanrednog stanja vlasti su pokušale da "centralizuju” informisanje, ali idila po uzoru na "velikog brata" sa kojim nas veže "čelično prijateljstvo” trajala je svega nekoliko dana. Zaključak o informisanju stanovništva o stanju i posljedicama COVID-19 donesen je 28. marta. Poslije burne domaće i međunarodne reakcije povučen je 2. aprila. Tih pet dana je pokazalo kako bi izgledala naprednjačka idila u oblasti informisanja da ih samo puste – svi bi pisali isključivo ono što im jedan sveznajući izvor saopštava. Čak i za tako kratko vreme nenašminkane cenzure država je uspjela da uhapsi jednu novinarku, pa ju je zbog prašine koja se podigla do Brisela opet pustila.

Srbija je zemlja u kojoj formalno postoji regulativno tijelo za elektronske medije  – REM. Ono se proglasilo nenadležnim za privatne televizije, mada u zakonima piše drukčije. To tijelo nije vidjelo ni golim okom uočljivu funkcionersku kampanju za vrijeme izbora.

Profesor Slobodan Cvejić sa katedre za sociologiju Filozofskog fakulteta Beogradskog Univerziteta je u februaru izabran  u savjet REM-a, a već u decembru je podnio ostavku  zbog „brutalnog kršenje demokratskih procedura” prilikom izbora Olivere Zekić za predsjednicu Savjeta ovog regulativnog tijela. Nova predsjednica  je kao dugogodišnji član REM-a javnosti poznata po agresivnom, vučićevskom tonu u reakcijama na svaku kritiku. Ustvari, ona je istina i mjera medijske Srbije – demokratski kontrolni mehanizmi ostaju loše prerušene ispostave strateške političke volje jedne partije i jednog čovjeka.

Dakle, Srbija 2020 je zemlja u kojoj institucije, koje to nisu, ne sankcionišu medije - koji to nisu.

Nevladine organizacije kao teroristi

Srbija 2020. je, podsjetimo, zemlja u kojoj su nevladine organizacije i investigativni novinari dospjeli na listu predviđenu za teroriste i mafijaše. Uprava za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma Ministarstva finansija zatražila je od  banaka uvid u finansijske transakcije 37 organizacija i medija, kao i 20 pojedinaca. Ovakva provjera moguća je samo na osnovu opravdane sumnje da je neko učestvovao u pranju novca ili finansiranju terorizma. Ni ovo se nije svidjelo zapadnim diplomatama, nezavisnim medijima i nevladinim organizacijama, koje, za razliku od ljudi koji vladaju zemljom, na svojim sajtovima imaju potpuno transparentno objašnjeno poslovanje.

Srbija je na listi Reportera bez granica ponovo pala za 3 mjesta -  na poziciju 93. Od 2014. je proklizala za čak 39. mjesta. Čovjek koji orkestrira medijima u zemlji na sve to umije da potegne nabrajanje svih kritički raspoloženih medija koje po zajedljivom tonu u kojem govori o njima očito smatra neprijateljima. Iako je svima jasno da je Aleksandar Vučić glodur najmoćnijih medija u Srbiji,  on voli da se ponaša kao nevina žrtva nekolicine kritički raspoloženih medija, onih sa limitiranom publikom jer im ne daju nacionalnu frekvenciju ili ekonomski i politički pritisnutih uz zid.

Ukoliko su nezavisni, lokalni mediji ne dobijaju budžetska sredstva. Novac se dijeli medijima koji opslužuju vlast. Lažna privatizacija, u kojoj su medije kupovali ljudi bliski vladajućoj garnituri, dovela je - potpuno suprotno od intencije privatizacije - do još veće zavisnosti lokalnih medija od vladajuće političke volje.

Srbija 2020.  prema Fridomhausu više  nije demokratija već hibridni režim. Stara i nova premijerka se ne slaže. Naprednjačka mantra glasi da građani žive u najboljoj od svih mogućih Srbija – valjda jer u njoj djeluju najslobodniji mediji.

Parlament kao naprednjački rijaliti

Punih 44 dana nakon proglašenja vanrednog stanja u martu parlament se nije sastao. Obrazloženje – vlada je zabranila skupove sa više od 50 ljudi. Tako Vlada koju po Ustavu kontroliše Parlament postaje Vlada koja suspenduje Skupštinu. Uzgred rečeno, skupštinske sjednice u decembru, sa katastrofalnim brojevima zaraženih i mrtvih izvan skupštinskih zidina odvijaju se rutinski.

Balkanske mreže istraživačkog novinarstva (BIRN),  objavila je 22. juna, da je stvarni broj zaraženih koronavirusom  i preminulih skrivan od javnosti tokom predizborne kampanje i da je višestruko veći od zvaničnog. Vlast poriče, ali ne umije da objasni nelogičnosti. Umjesto toga – huškanje tabloidnih egzekutora na sve koji postavljaju pitanja.

Sa najnižim učešćem građana na parlamentarnim izborima od uvođenja višestranačja Srbija je usred pandemije u junu izabrala jednoipostranački parlament, u čiji legitimitet ne vjeruje čak ni slavodobitnik. Taj parlament se potom ne konstituiše mjesecima. Naposljetku, s jeseni se on pretvara u naprednjački rijaliti u kojem, uz direktan prenos javnog servisa,  poprilično nesofistikovani poslanici organizuju takmičenja u vrijeđanju i etiketiranju odsutnih opozicionara, umjetnika, analitičara i novinara. Vučićevo izvinjenje preko volje bilo je sastavni dio igre – loš pandur, dobar pandur.

Dijagnoza – kovidcezarizam

Za sve ovo ne nedostaju naučno utemeljeni dokazi. Beogradski Biro za društvena istraživanja BIRODI je Oktobra 2020 objavio  analizu stanja u društvu u javnosti te u medijima Srbije: „Ako bismo htjeli da damo definiciju trenutne situacije društva čije medije proučavamo, onda bismo Srbiju definisali kao društvo nedovršene tranzicije koja je svoj krah doživjela 2012. godine, kada se uspostavlja stečajna tranziciona uprava..." U analizi je označen i stečajni upravnik. Njega „personalizuje Aleksandar Vučić koji gradi sistem industrije populizma".

Za vrijeme pandemije, od marta, institucije su zamijenjene ukazima, a televizije sa nacionalnim frekvencijama su o tome uglavnom afirmativno ili neutralno informisale, ne propitujući kritički ni kršenje Ustava ni zaobilaženje parlamenta, ni sve ono što je analiza nazvala "kovidcezarizmom”.

U takvom sistemu mediji igraju ključnu ulogu u "industriji populizma”.

Statistički mjereći zastupljenost i analizirajući sadržaje Javnog servisa i privatnih televizija sa nacionalnom frekvencijom te televizije N1 autori studije dolaze do ovog zaključka: "Izvršna vlast je najviše i najpozitivnije predstavljena. Pozitivno se izvještava i o akterima iz nacionanog korpusa. Ulogu negativaca igraju opozicione stranke, pripadnici susjednih država i teritorija”.

Na spisak negativaca 2020. dospio je i sam  BIRODI, kao i ljekari koji su se okupili u "Udruženi protiv kovida”, novinari kojima prijete grafitima na njihovim ulazima ili im čak obijaju stanove. Na njih  udvoričke televizije huškaju opijatima sklone estradne zvijezde. Još nema presude za ubistvo Slavka Ćuruvije, ali ni za paljenje kuće novinara iz Grocke Milana Jovanovića. 

Prezir pravnika spram zakona

Autori navode da se kritičko-analitički diskurs jedino njegovan u informativnim emisijama TV N1, ali to ne može da bude velika utjeha. Najgledanije televizije koje dopiru u svaki dom u Srbiji u najboljem slučaju izbjegavaju novinarski posao svodeći se na evidentičare, a u najgorem otvoreno učestvuje u promovisanju naprednjaka i njihovog autoritarnog vođe te u demonizovanju neistomišljenika.To je "zajednički model izvještavanja uz manja odstupanja konstatovan tokom osmogodišnjeg monitoringa koje sprovodi BIRODI”.

Do sličnog zaključka dolaze ljudi iz Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA) Prema njihovom monitoringu medija pripadnici vladajućih partija su tokom vanrednog stanja imali 91% zastupljenosti na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, sa Vučićem kao ubjedljivo najzastupljenijim akterom.

Vučić se proglasio vođom u ratu protiv "nevidljivog protinika” (kao da postoje golim okom vidljivi virusi). Kao i uvijek, namjera mu je bila na osnovu jeftine mitologizacije u očima uplašenog građanstva izgleda kao odlučan lider. Njegova izreka "predaja nije nikada bila opcija” odavno se nalazi u milionima priručnika motivacionog treninga, pa je njena primjena u obliku medijske mantre, imala nehotično komičan prizvuk. On je ispoljio javni prezir prema transparentnosti i zakonima: „Za respiratore - od danas je državna tajna. Ja sam kriv, pišite to… "

Glavni junak rijalitija

Vučić je zaista medijski fenomen – on uspijeva da u isto vrijeme bude i glavni režiser i glavni junak beskonačnog "Rijalitija Srbija”, i premijer umjesto premijera koji stalno najavljuje mjere za koje nije nadležan. Izlivi bratske ljubavi prema Kini, guranje u prve redove ekipe koja će dostaviti respiratore u Novi Pazar i Niš i još mnogo toga jesu sa njegovog stanovišta pokazatelji  da je godina sa njegovog stanovišta politički i medijski protekla dobro.

Alatke su mu parlament bez opozicije i hor servilnih medija. Njegove medijske divizije i on lično povremeno obasipaju  uvredama  medije, organizacije i pojedince koji  ne pristaju na igru, ali ih po potrebi stilizuju u "predvodnike kampanje” protiv predsjednika kojem je život stalno ugrožen. Time proizvode imaginarni dokaz da predsjednik pošteno vlada uprkos izmišljenoj premoći "tajkunskih medija”. 

Ta igra je već pomalo potrošena. Ali i pročitana, sudeći po činjenici da Srbija ove godine nije otvorila ni jedno novo poglavlje u pristupnim pregovorima sa Briselom.

Paradoksalno, Vućić marginalizacijom i satanizacijom političkih protivnika i kritičkih medija  ipak sužava i sopstveni međunarodni manevarski prostor. Za to nisu krivi ni koronavirus, ni Kosovo, ni nova Bajdenova administracija ni "domaći izdajnici i strani plaćenici”. To je njegova lična odgovornost. Vjerodostojnost je još uvijek tvrda politička valuta, mada ne uvijek i svima vidljiva i razumljiva.

Smokva i mrak

Aleksandar Vučić se uzalud trudi da pronađe savršenu formulu po kojoj će svoj suštinski autoritarizam medijski i politički našminkati tako da se briselskim posmatračima ukaže kao uzorna ona demokratija iz kopehagenskih kriterija. Utisak ne može da popravi ni sporadično pojavljivanje ponekog opozicionog političara u emisijama RTS-a koje su izabrane kao "pokazne vežbe pluralizma". Tačnije, kao smokvin list za istinu medijskog mraka.Ništa nije bolje ni sa društvenim mrežama. Tamo su pored naprednjačkih botova najagilniji oni Vučićevi protivnici koje bi poželeo savki samodržac – zagovornici paranoidnih teza, protivnici vakcinisanja, mrzitelji migranata, šovinisti i psovači svih vrsta. 

Dilema u koju se Vučić 2020. sa svojim sistemom vladavine sam upetljao jeste balkansko-hamletovskog tipa: Ako dopusti da prorade institucije i pravna država, te da se civilizuju mediji i izborni uslovi – počeće neminovno da gubi. Ako to ne uradi, ništa od "približavanja” Uniji i dobre pozicije u pregovorima oko Kosova. Sa njim bi onda Srbija  bila na putu u večnu čekaonicu gdje bi pravila društvo Turskoj. Nezgodno je jedino što bi tada zajedno sa Vučićem i svi građani Srbije bili pretvoreni u gubitnike.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android