Prsti su joj posve tanki, tek kost i koža. Nervozno vrti prsten koji joj jedva ostaje na prstu. 45‑godišnja Sudanka radije ne želi reći svoje pravo ime, a još uvijek je i psihički i tjelesno jako narušena.

Prošlo je oko pola godine otkako je ova majka sa svoje četvero djece preživjela masakr u rodnom Al‑Faširu, u ratom pogođenoj regiji Darfur u Sudanu. U međuvremenu su uspjeli pobjeći u Ugandu gdje su danas izbjeglice. „Vlastitim sam očima vidjela genocid i doživjela ga na vlastitoj koži“, govori kroz suze ova Sudanka.

Sve značajke genocida

U Sudanu već tri godine traje rat. Humanitarne organizacije pretpostavljaju kako je već na stotine tisuća ljudi poginulo u borbama ili kao posljedica rata. Nasilje je dosegnulo vrhunac prošlog listopada: milicija RSF, koja se bori protiv vladine vojske i s njom savezničkih milicija, nakon duge opsade zauzela je Al‑Fašir, najveći grad regije Darfur i počinila pokolj golemih razmjera nad civilnim stanovništvom. Bilo je to svega nekoliko dana koji su u potpunosti promijenili i život naše sugovornice.

„Ti teški zločini pokazuju obilježja genocida“, zaključuje glavni istražitelj UN‑a Mohamed Chande Othman u razgovoru za Deutsche Welle. On je u veljači, nakon otprilike tri mjeseca istraživanja, pred UN‑ovim Vijećem za ljudska prava u Ženevi predstavio svoje izvješće na 30 stranica te ga istodobno predao i Međunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu. Svoje zaključke temelji, kako kaže, na tri ključne spoznaje: „Prvo, postojanje masovnih ubojstava. Drugo, mučenje i stravično seksualizirano nasilje. I treće, dugotrajno izgladnjivanje uskraćivanjem humanitarne pomoći i uništavanjem medicinskih ustanova.“

Nemogući bijeg

Više od 18 mjeseci RSF je prethodno držao Al‑Fašir u opsadi. Internetska i telefonska mreža bili su isključeni; ni zrno riže, ni kap benzina nisu mogli proći kroz cestovne blokade RSF‑a. I nitko nije mogao pobjeći. U Al‑Faširu se nalazilo i zapovjedništvo 6. divizije vojske protiv koje se RSF bori. Na početku, vojnicima je još uspijevalo obraniti grad. Zatim im je RSF presjekao svaku opskrbu, a i stanovništvo je proglašeno "neprijateljem". Kada su se vojne postrojbe naposljetku predale, oko 250.000 preostalih stanovnika bilo je potpuno prepušteno na milost i nemilost RSF‑u.

Tako i ova majka sa svojom obitelji. Kada je RSF u noći s 25. na 26. listopada 2025. zasuo grad topničkim granatama i dronovima, naša sugovornica je pobjegla skupa sa svojom malom djecom. Onda je zadnji puta vidjela i supruga koji je želio pomoći ranjenom nećaku. No neprijateljska milicija je u opsadi bagerima oko grada iskopala rov dug 30 kilometara, dubok i širok po četiri metra. Iza njega je bio podignut zemljani nasip — nepremostiva prepreka, kako nam danas govori: „U kaosu sam pala u rov, zatrpali su me zemlja i leševi. Kada sam došla k sebi, već je bio dan. Oko sebe sam vidjela toliko mrtvih."

Tako je bijeg završio u zatočeništvu. Nakon što je rođak u Australiji platio otkupninu, ona i njezina djeca su naposljetku pušteni na slobodu te su, nakon daljnjih peripetija, stigli u izbjeglički kamp u Ugandi.

RSF se i hvalio svojim zločinima

Sama milicija RSF je dokumentirala svoje zločine i takvih svjedočanstava ima bezbroj. Nakon potpunog komunikacijskog mraka, internet je ponovno uključen i na svom kanalu na Telegramu objavljivali su videosnimke zločina iz neposredne blizine, popraćene pompoznom glazbom. Tu su i snimke iz zraka terenskih vojnih vozila kako voze gradom. Vidi se i rov i tisuće ljudi koji su pokušali pobjeći, ali su pali u smrtonosnu zamku iskopanog jarka.

Na jednom videu vidi se i kako RSF‑ov zapovjednik Abu Lulu — jasno prepoznatljiv po svojoj raščupanoj kovrčavoj kosi, što potvrđuju razni mediji i instituti — puca u sve one u rovu koji su još živi. Drugi video, snimljen istoga dana u bolnici u Al‑Faširu, prikazuje borce kako prolaze kroz napola razrušenu zgradu i pogubljuju sve one koji još živi leže u krevetima ili čuče na podu: ratni zločin i zločini protiv čovječnosti – i to pred kamerama.

Masovna silovanja: od bebe do bake

Samo oko 100.000 ljudi, prema procjenama Međunarodne organizacije za migracije (IOM), uspjelo je toga dana napada nekako pobjeći. Neki su, poput naše sugovornice i njezine djece, dospjeli u Tavilu, izbjeglički logor udaljen 70 kilometara jugozapadno, gdje su konačno dobili hranu.

Ondje je radio i Bob Kitchen iz Međunarodnog odbora za spašavanje (International Rescue Committee), jedne od rijetkih humanitarnih organizacija koja se odvažila biti u Sudanu. Razmjeri brutalnosti kojoj su ti ljudi bili izloženi duboko su ga potresli, kaže Kitchen: „Gotovo svi s kojima smo razgovarali su bili spolno zlostavljani" i to bez obzira na dob, od dojenčadi do bake. „Uglavnom se radilo o grupnim silovanjima iznimne brutalnosti – to nasilje je vrlo jasno služilo kao sredstvo kažnjavanja."

I sateliti su sve vidjeli, a masovna ubojstva nisu spriječena

Ono što se mjesecima za vrijeme opsade događalo u Al‑Faširu uglavnom je prošlo nezapaženo u svjetskoj javnosti i tek povremeno je objavljena nekakva kratka vijest. Tim forenzičara s ugledne američke Yale School of Public Health uspio je te događaje pratiti uživo pomoću satelitskih snimaka. U svojoj najnovijoj analizi, američki stručnjaci su mogli dokazati kako je RSF već prije napada uništio polja i seoska naselja u okolici koja su opskrbljivala grad hranom kako bi svi u gradu ostali gladni.

Iz orbite su forenzičari u tim danima listopada, kada je RSF zauzeo grad, na prašnjavim cestama mogli prepoznati i leševe, čak i mrlje od krvi. Izbrojili su oko 150 gomila tijela i brojne masovne grobnice, kaže Nathaniel Raymond sa Sveučilišta Yale. Njegov tim nastoji procijeniti broj poginulih, objašnjava on DW‑u. Stručnjak vjeruje kako se barem „oko 70.000 ljudi mora proglasiti mrtvima ili nestalima.“

Nakon opsade Al‑Fašira koja nije privukla pozornost svjetske javnosti, pokolj tog listopada je ipak izazvao šok diljem svijeta. Sve su glasniji pozivi za istragom. U očima izbjegle majke, naše sugovornice, međunarodna zajednica je također krivac: „Svjetska nas je zajednica ostavila na cjedilu. Morala je intervenirati još tijekom opsade kako bi spriječila najgore“, kaže naša sugovornica kroz suze. „Ali ništa se nije dogodilo.“