Koalicijski sporazum "Semafor-vlade" mudro je Rusiji posvetio većinu prostora u poglavlju "Bilateralni i regionalni odnosi". Osim prijateljskih riječi, koje svjedoče o dubini i raznolikosti njemačko-ruskih odnosa, nedvosmisleno se izražava ​​kritika agresivnog kursa Rusije u neposrednom susjedstvu.

Govori se o "pokušajima destabilizacije Ukrajine, nasilju u istočnoj Ukrajini i nezakonitoj aneksiji Krima", kao i o "sveobuhvatnom ograničavanju građanskih i demokratskih sloboda". Drugim riječima: Rusija vodi psihološki, hibridni rat koji nije ograničen na Ukrajinu i susjedne zemlje, već predstavlja sve veću prijetnja cijelom Zapadu.

Invazija Ukrajine kao realni scenarij

Ruske bombardere, koji mogu nositi nuklearne bojeve glave, presreću borbeni zrakoplovi NATO-a iznad Sjevernog mora. Bjeloruski vladar Aleksandar Lukašenko ucjenjuje Europsku uniju izbjeglicama uz potporu ruskog predsjednika Putina. Na rusko-ukrajinskoj granici Kremlj  je stacionirao gotovo sto hiljada vojnika i teško naoružanje. Cyber ​​napadi na Ukrajinu i EU su na dnevnom redu. 

Posljednjih sedmica sukob s Rusijom se intenzivirao na nekoliko frontova, živci su na ivici - ruska invazija na Ukrajinu sada je klasificirana kao realni scenario u Washingtonu i Kijevu i budi mračna sjećanja na rusku aneksiju Krima 2014. godine. Upravo sada Berlin i EU moraju uzeti u obzir ukrajinske sigurnosne brige i stati uz Kijev. Politika umirivanja i popuštanja Kremlju imala bi katastrofalne posljedice - za cijelu Europu, ne samo za Ukrajinu. 

Rat ne samo oružjem

Kako bi zaštitile Ukrajinu, Njemačka i drugi saveznici moraju shvatiti da ruska agresija nije ograničena na tenkove i trupe. Neprijateljstva Kremlja prema Ukrajini dio su šireg obrasca ratovanja, koji uključuje energetski, financijski i gospodarski sektor. Rusija stalno koristi plin kao političko oružje. Upravo u trenutku kada se Europa suočava s paralizirajućom energetskom krizom. Nedavno je Moskva torpedirala proeuropski kurs nove moldavske vlade plinskim sporom koji je sada riješen.

Osim politike, kada je riječ o plinovodu Sjeverni tok 2, Rusija prijeti teritorijalnom integritetu Ukrajine iscrpljujućim gospodarskim ratom. Cilj je natjerati ukrajinsku vladu u financijski ćorsokak. To uključuje pooštrene carinske procedure i šikaniranja koja dovode do dugog čekanja na granici, nametanje zabrana uvoza ukrajinskih proizvoda i smanjenje kredita ukrajinskoj industriji od strane ruskih banaka.

Prema procjenama američkog think tanka Atlantic Council, ruska aneksija Krima i rat na istoku Ukrajine koštali su Kijev najmanje 100 milijardi dolara zbog razaranja, konfiskacije imovine i gubitka ugleda koji je pretrpjelo ukrajinsko gospodarstvo. Ljudska šteta je daleko veća, s 14.000 mrtvih od početka sukoba.

Kako Europa može vršiti pritisak na Rusiju

EU bi imala alate i političku moć da odlučno odgovori. Ali EU treba novi strateški okvir za postupanje s Rusijom. Pri tome bi Bruxelles s jedne strane trebao nastaviti igrati na regulatornu kartu i, mnogo konkretnije, promicati diverzifikaciju i razdvajanje energetskih tržišta. Zajedno s Francuskom, savezna vlada bi trebala pojačati pritisak na Rusiju.

To znači pooštravanje regulacije plinovoda Sjeverni tok 2 i uz to pokretanje Gazproma da isporučuje plin do rusko-ukrajinske granice. Obustavljanje procesa certificiranja Sjevernog toka 2 od strane Savezne mrežne agencije sredinom novembra može se stoga protumačiti kao jasan, iako zakasnio signal Kremlju da njegov smjer destabilizacije više neće ostati bez odgovora. Čak ni Green deal za postizanje ambicioznih europskih klimatskih ciljeva Bruxelles još nije iskoristio kao sredstvo pritiska na Moskvu. Klimatske promjene stvaraju nove geopolitičke realnosti koje će s vremenom Rusiju koštati unosnih izvora prihoda, kao i njezinih glavnih sredstava moći i utjecaja.

Pokazati crvene linije

Paralelno, Berlin i Pariz također bi trebali oživjeti Normandijski format, pregovaračku platformu koja okuplja šefove država i vlada Ukrajine, Rusije, Njemačke i Francuske. Rusko odbijanje sudjelovanja je znakovito.

Dok se pokušava suprotstaviti ruskoj agresiji, EU također mora osigurati da ukrajinska vlada dobije potporu koja joj je potrebna da ostane na svom putu. Bude li prepuštena sama sebi, postoji velika opasnost da bi zemlja ponovno mogla postati žrtva politički aktivnih oligarha poput Viktora Medvedčuka i bivšeg predsjednika Petra Porošenka, koji otvaraju vrata Rusima u vrijeme kada je jedinstvena fronta ključna.

Nova savezna vlada trebala bi koristiti svoje komunikacijske kanale s Moskvom kako bi jasno saopćila gdje je crvena linija i koje su posljedice agresivnog djelovanja. Ako kombinirana diplomatska i gospodarska moć EU-a, u suradnji sa Sjedinjenim Državama i Britanijom, nije dovoljna da odvrati Rusiju od njezina sadašnjeg kursa, Europa se suočava s dugom, hladnom zimom.

Oliver Rolofs je stručnjak za sigurnost i dugi niz godina bio je voditelj komunikacija na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, gdje je postavio program za energetsku sigurnosti. 

 

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu