DW: Gospodine Mujanoviću, da li je BiH država u bankrotu s obzirom na to da se finansijska stabilnost održava zahvaljujući tranšama MMF-a, odnosno “tranšama” dijaspore?

To je poruka za koju nam teško pada da je pošaljemo, ali je tako. Činjenica je da nam javni aparat oduzima preko 50 odsto bruto domaćeg proizvoda, što opterećuje i privredu. Stvaraju joj se stalno novi nameti, poslovno okruženje je teško, a vlasti im ne pomažu u kreiranju radnih mjesta i ekonomskog rasta. Ova godina će biti posebno teška zbog poplava i šteta. Svi nivoi vlasti koriste različite načine kreditiranja i tako stvaraju prividnu sliku da stvari izgledaju bolje nego što je to stvarno. Činjenica je da skoro svaki mjesec kasne isplate prema najugroženijim raznim socijalnim kategorijama, bilo da su to penzije ili nešto drugo. To su znakovi vrlo nestabilne situacije, koja je blizu bankrota, ali koja se, zahvaljujući intervencijama međunarodnih institucija poput MMF-a, može još dosta godina povlačiti.

Spomenuli ste poplave. U Njemačkoj postoji izreka: „Kriza je šansa“. Postoje li šanse da se ovo iskoristi za novi početak?

Odgovor na ovu krizu u teoriji odista glasi „kriza je šansa“, ali odgovor u praksi, s obzirom na djelovanje naših vlasti i cjelokupnog sistema, nije takav. Sada se borimo da spriječimo nova otpuštanja. Brojne firme su imale milionske gubitke i štete. Manjim firmama, koje su zapošljavale 20, 30 radnika, uništena je imovina ili njihova aktiva u iznosu od možda nekoliko desetina hiljada eura, ali ih čak i to primorava da zaustave proizvodnju ili da novac koji bi imali za radnike investiraju u obnovu proizvodnog pogona. Kako god da okrenemo, radna snaga je ta koja pati, koja u privredi snosi teret ovih poplava. Cilj je pod hitno smanjiti broj otpuštanja. Bio bih sretan ako bismo u BiH ostali makar na nekoj „pozitivnoj nuli“ kada je riječ o promjeni broja radnih mjesta, odnosno promjeni stope nezaposlenosti.

Da li je odista u ovim uslovima nemoguće dati impuls privredi za otvaranje novih radnih mjesta?

To je moguće ako bi se donijele neke odluke. Kao prvo bi se moralo uvesti pravilo da domaće kompanije imaju prioritet u poslovima obnove. Tu je moguće aktivirati domaću drvnu industriju, odnosno građevinsku branšu i sa njom povezane firme. Ako poslove obnove dobiju domaće firme, naravno tamo gdje se radi o stvarima za šta su one osposobljene i imaju zadovoljavajući kvalitet, tu bi se već jako puno pomoglo. Nisam siguran da li će nam to u potpunosti poći za rukom jer ima dosta lobija, uvoznih lobija koji imaju snažan uticaj na politiku i tu su domaće firme često gubitnici. Dakle, iako sam po tom pitanju skeptik, to bi u ovom trenutku bila jedna od ključnih stvari.

Postoje li, bez obzira na aktuelnu situaciju zbog velikih šteta nastalih poplavama, privredne grane koje bi brzo mogle kreirati radna mjesta i prihode?

Naravno da postoje. O tome se inače vrlo malo priča, ali u posljednje vrijeme je nastalo mnoštvo malih uspješnih kompanija IT-industrije. Dakle, u Sarajevu imate jednu strukturu koja se zove HUB387. To je grupa informatičkih kompanija koje rade za najveće svjetske firme IT-industrije. One broje po par desetina zaposlenih i prave višemilionske obrte – mjesečno. To je nešto gdje jako dobro kotiramo, a za te firme se ne zna toliko jer se one ne reklamiraju ovdje u BiH, jer im ovdje ništa i nije potrebno.

Druge oblasti su, rekao bih, tradicionalne prirode. Drvna industrija polako raste i razvija se. I tu s vremenom učimo da pravimo proizvode koji imaju veću vrijednost. Dakle, umjesto rezanja i izvoza obične drvene građe, sve je više gotovih proizvoda od drveta koje smo u stanju izvesti u inostranstvo. Postoji i industrija hrane, prehrambenih proizvoda. Ipak, za njen razvoj potrebno je uspostaviti sistem certifikacije i provjere kvaliteta prije izvoza.

Dodao bih još jednu stvar – to je pitka voda. Imamo vode koje na međunarodnim takmičenjima imaju jako dobre rezultate. Izvoz u toj oblasti je također nešto što bi trebalo favorizovati.

Uvijek očekujemo da neko nešto uradi “tamo negdje gore”, na nivou vlada. Može li se nešto uraditi na nivou lokalnih zajednica?

S tim u vezi postojala je jedna inicijativa njemačke razvojne agencije GIZ. Oni su bili aktivni u tri opštine koje su nedavno dobile i nagradu kao opštine koje su među onima sa najmanjom stopom nezaposlenosti u Evropi. Proglašene su za jednu od deset najpoželjnijih lokacija za rad stranih investitora. Radi se o regionu koji čine Tešanj, Teslić i Žepče. Nagradu su dobili od strane portala investor.com, portala za strane investitore.

Koji je bio njihov recept za uspjeh?

Recept je bila uspješna višegodišnja saradnja između tri strane: lokalnih vlasti, privrednika i obrazovnog sistema na lokalnom nivou. Oni su uvezali te tri strane i direktno su djelovali na one faktore koji izazivaju nezaposlenost. Vlasti su dozvolile da se što više čuje glas poduzetnika, da oni kažu šta im treba, da im opština izađe u susret sa povoljnijim ili besplatnim zemljištem, gdje će im dozvoliti da naprave fabriku, pokrenu proizvodnju. Važi pravilo da jedan investitor privlači drugog, investitori su potom dolazili jedan za drugim. U te tri oblasti su vlasti primale i konsultantsku pomoć njemačkog GIZ-a. Znači slušali su njihove stručnjake šta i kako treba raditi u kojoj fazi razvoja. I sam sam kroz neke projekte bio u kontaktu sa vlastima u tim opštinama i svjedok sam velikih promjena.

Moram istaći i pozitivan primjer Goražda. Tu imate mnoštvo pogona. Gotovo je nemoguće naći nezaposlenu osobu u Goraždu, a radnici se u taj grad dovoze autobusima.

Koje su mjere koje bi mogle usvojiti vlade na višim nivoima?

Postoji nešto što se zove Bijela knjiga stranih investitora. Tu strani investitori navode šta je ono što ih žulja. Tu ima raznih prijedloga, počev od olakšavanja birokratskih uslova za gašenje, za stečaj neuspješnih kompanija, pa do reforme zakona o radu. On u ovakvoj formi kakva je sada ne odgovara zahtjevima realne ekonomije. Kada bi on dozvolio fleksibilniji angažman radnika onda bi i strane kompanije zapošljavale više i brže radnu snagu. Sada smo još uvijek vrlo daleko od evropskih standarda.

Postoji li nešto što se zove strategija razvoja bh. privrede?

Postoji, ali to uglavnom čuči negdje u ladicama. Sve što ukazuje na bilo kakav zajednički napor svih nivoa vlasti, pogotovo u ovoj izbornoj godini i pogotovo od strane vlasti RS, skoro da je nemoguće. Tako svako radi za sebe. Stoga imate u najmanju ruku dvije strategije razvoja, zapošljavanja, s drugačijim prioritetima. Te strategije, ako ih analizirate, svode se uglavnom na puku listu želja koje nisu realne, jer nemamo novca ni za deset odsto onoga što je definisano tim strategijama. Ne bih se puno oslonio na to. U ovoj izbornoj godini još manje bih se uzdao u bilo kakav dogovor, konsenzus i inteligenciju na državnom nivou, gdje bi političari pokazali da imaju sluha za privrednike. Uprkos deklaracijama, mislim da će u ovoj izbornoj godini oni samo stvarati probleme.

I privrednici imaju svoje zahtjeve. Recimo privrednici u Federaciji BiH traže da se svake godine ostvari rast broja zaposlenih u određenom nivou, traže se investicije u iznosu od milijardu KM. Koliko su realni ti zahtjevi?

Razumijem ih, ali znamo da su male ili nikakve šanse da se to desi. U vječnom smo rascjepu između političkih prioriteta i ekonomske logike. Političari će uvijek uložiti više novca u kupovinu socijalnog mira. Znači, iako bi par stotina miliona KM godišnje moglo biti preusmjereno na revitalizaciju pojedinih kompanija ili da se pomogne privatnom sektoru da generira još veći rast, to se neće desiti. Koliko god bili svjesni toga da je to ekonomski neopravdano i da trajno ne rješava ničiji problem, taj novac se ulaže u boračku i druge populacije od kojih stvarate ovisnike o sistemu. Dajući im 100 ili 150 KM njihova situacija se nije promijenila, njihov nivo vještina, sposobnosti da rade neki posao, nije porastao. Dakle, oni samo postaju još zavisniji od društva, a istovremeno mi propuštamo brojne razvojne prilike, jer je novac koji je mogao da bude utrošen na razvoj, otišao na socijalna davanja. Malo je političara koji bi bili spremni da naprave neke kratkoročne rezove, koji bi bili vrlo nepopularni, ali koji bi polučili rezultate u nekom roku od tri do pet godina.

S druge strane, ko je taj ko smije da izađe sa izbornim programom u kojem, naprimjer, stoji: moj plan je da otpustim 5.000 službenika državne administracije.

Ne znam ko je taj, ali to je stvar koja je neminovna. Ako uzmete samo Federaciju BiH, onda imate multiplikaciju ministarstava, multiplikaciju voznih parkova, kabineta, tu se radi o ogromnim troškovima i neracionalnoj potrošnji. Vi imate ovdje u BiH predstavnike raznih stranih organizacija, koji su sa izbijanjem finansijske krize i svoje vozne parkove učinili skromnijim, po broju ali i po tipu vozila. Istovremeno imate članove Predsjedništva BiH koji kupuju Audije koji koštaju po 200.000 maraka i više. To nije nešto što naš sistem može podnijeti.

(Erol Mujanović je diplomirao menadžment i poslovnu administraciju na Univerzitetu u Tuluzu. Trenutno je savjetnik u ambasadi Velike Britanije u Sarajevu. Učestvovao je u nizu projekata Evropske banke za obnovu i razvoj i Joint UN programa. Koautor je prve knjige u BiH o ekonomskoj diplomatiji.)