Sharon ima 21 godinu kada 24. travnja 2024. iz Kameruna stiže u Libanon. Ima jedan cilj: raditi, zarađivati novac i pomagati svojoj obitelji. Posrednička agencija organizirala je sve. No u jednom videu kasnije izgovara samo ovu rečenicu, koja sažima sve: „Radila sam u toksičnoj obitelji.“ Bez plaće, bez pouzdanog ugovora, bez zaštite – i stalni osjećaj da joj nitko ne može pomoći.

Njezin prvi poslodavac ju je natjerao da radi jedan dan i to bez ikakve naknade. Druga obitelj zapošljava je dva tjedna, ali posredničkom uredu plaća samo 60 američkih dolara; Sharon od toga nije vidjela ništa. U trećem kućanstvu izrabljivanje postaje sustavno.

Sustavno izrabljivanje

Od svibnja 2024. ne čisti samo stan, nego dodatno i dva poslovna prostora svojih poslodavaca. Osam mjeseci ne prima nikakvu plaću. Dogovorena mjesečna plaća iznosila je 200 američkih dolara. U globalnim razmjerima malo, za Sharon egzistencijalno. No poslodavci tvrde da su agenciji platili 2000 američkih dolara kako bi je „doveli“ – kao da taj iznos poništava njezino pravo na plaću.

Dok Sharon nastavlja raditi, njezino zdravlje se pogoršava. Govori o bolovima u prsima i čestim krvarenjima iz nosa. Hrana postaje sredstvo pritiska: kada kaže da više ne želi raditi, navodno joj se uskraćuju obroci.

Tek kada stupa u kontakt s organizacijom „This Is Lebanon", stvari se počinju pomalo mijenjati. Ta se neprofitna organizacija se od 2017. zalaže za prava migrantskih radnica – i ne ustručava se javno imenovati njihove „jamce“ tj. poslodavce ako drugačije ne ide. Organizaciji uspijeva vratiti barem dio novca. No, poručuju iz „This Is Lebanon", potrebne su strukturne reforme i stvarna odgovornost poslodavaca.

Kafala kao sustav

Ono što je Sharon doživjela nije iznimka, već dio poznatog sustava. Kafala je arapska riječ za jamstvo, a kafala-sustav veže migrante uz njihove jamce. Taj sustav čini migrantice pravno ovisnima o poslodavcima. Najviše su pogođene žene iz afričkih i azijskih zemalja koje rade u privatnim kućanstvima. Kućne pomoćnice isključene su iz radnog zakonodavstva, nedostaje im osnovna radno-pravna zaštita, a jamci im često oduzimaju pasoše. Kafala-sustav tako u potpunosti prenosi moć na stranu jamaca i stvara uvjete u kojima dolazi do izrabljivanja, pa i nasilja.

Ovaj sustav je raširen u mnogim arapskim zemljama gdje je potreba za stranom radnom snagom velika, posebice u bogatim zemljama Arapskog zaljeva. 

Samoorganizacija umjesto državne zaštite

Melissa Kouame N'Guessan Epiphanie iz sindikata „UNION fait la force" ovu stvarnost opisuje s vjerodostojnošću koja se temelji na vlastitom iskustvu, jer je i sama prije nekoliko godina iz Obale Bjelokosti došla u Libanon: „Kafala-sustav ima goleme negativne posljedice za migrantske žene. Mnoge doživljavaju da im se oduzimau pasoši, neisplaćene ili zakašnjele plaće i potpuni gubitak slobode.“

Njezin sindikat osnovan je u kolovozu 2023., a danas okuplja 30 žena iz više zemalja. „Zajedno smo već puno postigle“, kaže ona. Pružaju pomoć u slučajevima nasilja, za djecu, bolesne i beskućnike. Opisuje i kako pomoć često funkcionira: ne preko institucija, nego preko mreža. Kada je neka žena u opasnosti, najprije se obavještava njezina zajednica; potom se ljudi mobiliziraju i alarmiraju sindikalnu mrežu, koja organizira pomoć. Uz međunarodne i libanonske inicijative, važnu ulogu ima i organizacija Egna Legna Besidet, koja pomaže ponajprije ženama iz afričkih zemalja, osobito iz Etiopije, koje su u Libanonu zlostavljane ili zlorabljene.

Pravna stvarnost

Pravnu perspektivu iznosi Mohana Ishak, pravnica u organizaciji Kafa. Kafa, osnovana 2005., organizacija je za prava žena koja se rano bavila problemom obiteljskog nasilja, a od 2010. intenzivnije prati i pitanje migrantskih kućnih radnica. Ishak objašnjava temeljno načelo: kafil, odnosno jamac, plaća novac kako bi „doveo“ kućnu pomoćnicu – i iz toga, čini se, izvodi pravo vlasništva. Ovisno o zemlji podrijetla, plaća se više ili manje; znanje engleskog jezika, obrazovanje – i rasizam – također igraju ulogu. Žene u pravilu smiju živjeti samo kod „jamca", često bez vlastite sobe; neke spavaju u kuhinji ili na balkonu. Neke se čak vode u druga kućanstva obitelji ili rade u tvrtkama – uglavnom bez dodatne naknade, kao u Sharoninom slučaju.

Tko ode, riskira kriminalizaciju. Ako netko napusti jamca, može biti uhićen. Prijete prijave zbog „kršenja ugovora“. Zaključak Mohane Ishak je jasan: „Ono što se ovdje u Libanonu događa jest moderno ropstvo.“

Sustav s ekonomskim interesom

Iako postoji telefonska linija Ministarstva rada za migrantske kućne radnice, prema navodima organizacija „This Is Lebanon" i Kafa ona u praksi ostaje neučinkovita. Pritužbe često završe bez ikakvog ishoda. Dakle radi se o formalnoj ponudi države koja ostaje bez posljedica. Još se ne nazire hoće li se nova vlada tim pitanjem ozbiljno pozabaviti.

Unatoč godinama kampanja migrantskih organizacija i skupina za ljudska prava, kafala-sustav dosad nije ukinut. Jedan od glavnih razloga njegova je ekonomska važnost: samo posredničke agencije, koje se opetovano suočavaju s optužbama za izrabljivanje, prisilni rad i trgovinu ljudima, ostvaruju oko 57,5 milijuna američkih dolara godišnje. 2022. uspješno su blokirale uvođenje jedinstvenog standardnog ugovora o radu za migrantske kućne radnice. Najviši upravni sud presudio je da bi ugovor štetio interesima agencija – bez razmatranja obveza u pogledu ljudskih prava.

Pomoć i politički pritisak

Organizacija Kafa stoga djeluje na dvije razine: pruža izravnu pomoć pogođenima i lobira kod politike. Riječ je o zaštiti, smještaju, pravnoj pomoći – ali i o političkom pritisku, jeziku, standardima i odgovornosti. No Ishak opisuje i zastoj: i dalje nedostaje svijest o problemu, a mnogi jamci sebe vide kao žrtve i od žena traže zahvalnost.

I premda država zabranjuje diskriminaciju, još uvijek postoje, primjerice, bazeni u koje kućne pomoćnice zbog rasističkih razloga ne smiju ući ili im je ulaz uopće zabranjen – Ishak je takve zabrane vidjela vlastitim očima. Ono što opisuje podudara se s onim što se može vidjeti u svakodnevici: migrantske kućne radnice često u restoranima sjede za odvojenim stolovima.

Brojke koje opisuju sustav

Razmjeri su veliki. Kafa procjenjuje da je prije pandemije koronavirusa u Libanonu bilo oko 250.000 migrantskih kućnih radnika. Nakon pandemije broj je pao na oko 60.000, a u međuvremenu ponovno porastao na približno 150.000. Iza tih brojki stoje životne priče poput Sharonine.

U veljači 2025. Sharon se uspijeva vratiti u Kamerun. Napustila je Libanon. U početku se od posrednika uspijeva izboriti se za samo 300 američkih dolara; poslodavci i agenti prebacuju odgovornost jedni na druge. Tek kada je „This Is Lebanon" bila nadomak toga da slučaj učini javnim, posrednik pristaje na nagodbu – vjerojatno kako bi izbjegao negativan publicitet. To što je dobila barem dio novca nije bilo zahvaljujući državnim strukturama, nego privatnim organizacijama, mrežama i javnom pritisku. Ili, kako to „This Is Lebanon" formulira: nedopustivo je da je Sharon ovisila samo o tome hoće li moguća objava na društvenim mrežama zaštititi njezina prava.