Sara Klif poznaje bijedu ovog svijeta. Na različitim funkcijama, ona od kraja 90-ih godina pokušava da u okviru Ujedinjenih nacija ili Svjetske banke stvori bolje uslove za život žrtava državnog nasilja ili međuetničkih sukoba. Međutim, pro tome se granice između ta dva pojma često gube. To je ova istoričarka i ekonomistkinja već saznala iz primjera Ruande. No, Sara Klif se već bavila i problemima Južnoafričke Republike i Istočnog Timora.

Koliko god svi ti sukobi bili različiti, jedno je shvatila: „Države koje misle da mogu da spriječe nasilje zastrašivanjem ili korupcijom, stvaraju probleme za budućnost. Vjerovatnoća da će doći do nasilja se povećava“.

Prelazni proces traje čitavu jednu generaciju

Za razliku od ranijih decenija, danas razvoj zemalja ne sprečavaju klasični građanski ratovi, već je to često mješavina političkog i socijalno motivisanog nasilja. U najgorem slučaju, situaciju dodatno otežavaju i terorizam i organizovani kriminal. Da bi se izašlo iz vrzinog kola, pored razvoja državnih struktura potrebno je i veliko strpljenje međunarodne zajednice.

„Prelazni proces, kakav smo na primjer imali u Indoneziji, u prosjeku traje jednu generaciju. Toliko vremena je potrebno da bi se nasilje primjetno smanjilo, da bi se uspostavio pravni sistem koji funkcioniše, da bi se suzbila korupcija i da bi vojska bila potisnuta iz politike. Onima koji su to postigli, za ostvarenje tih ciljeva je trebalo najmanje 10 do 15 godina“, kaže Sara Klif. Specijalna opunomoćenica Svjetske banke za razvoj najlabilnijih zemalja i dodaje da ne treba očekivati brz uspjeh.

Planirati različite pristupe

Njemački ministar za razvoj Dirk Nibel takođe poziva na strpljenje kada je riječ o dugoročnim projektima kako bi moglo da se odgovori na različite potrebe zemalja. Nibel pravi razliku između labilnih država, država u kojima postoje sukobi i država u kojima do sukoba svakog trenutka može da dođe. Zbog toga treba planirati različite pristupe.

„Na primjer, programima zapošljavanja mladih nezaposlenih u Sijera Leoneu ili radom sa žrtvama masovnih silovanja u Demokratskoj Republici Kongu ili reintegracijom djece prinuđene da budu vojnici... Ali, tu je i rad sa stanovnicima favela u Južnoafričkoj Republici, osnivanje biroa za mlade koji na taj način dobijaju nove perspektive. Dokazano je da to vodi smanjivanju nasilja“, kaže njemački ministar.

Dirk Nibel kaže da je saradnja moguća dok se ne pojave ograničenja u vidu nedostatka neophodnih struktura. U Somaliji, na primjer, državna razvojna politika ne postoji. A podrška Južnom Sudanu, koji u julu treba da postane nezavistan, mora da se pravovremeno koordiniše. Jer, bez odgovarajućih struktura uprave, talas donacija bi mogao da postane nekontrolisan i pomoć bi mogla da se pretvori u novi oblik kolonijalizma, upozorava Nibel.

Autori: Marsel Firstenau / Saša Bojić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić