Pitanje obrazovanja i proučavanja istorije na Zapadnom Balkanu se zanemaruje, događaji se šturo i selektivno prikazuju, a istorijski podaci se prikrivaju i ponekad falsifikuju - to ostavlja loše posljedice na prevazilaženje prošlosti i pomirenje, čulo se između ostalog na debati o udžbenicima istorije u regionu. Debata je održana u okviru festivala Mirdita, dobar dan u Beogradu, i dijelom je bila posvećena i promociji knjige „Istorija Kosova u školskim udžbenicama Kosova, Albanije, Srbije, Crne Gore i Makedonije" politikologa Škelzena Gašija. Udžbenici ovih pet zemalja, koji su odobreni od odgovarajućih ministarstava obrazovanja, osnovni su izvor upoređivanja sličnosti i razlika, ali i krivotvorenja svake od pomenutih istoriografija.

Svako o tuđim zločinima

Osnovna primjedba koja se može iznijeti kada je riječ o ovim udžbenicima jeste da se svi bave samo zločinima suprotne strane, a svoje zločine prećutkuju i prikrivaju, istakao je Škelzen Gaši. „Spirala nasilja u novijoj istoriji Srbije i Kosova, koja je započela 1978. i trajala do 1999. godine, opisuje se na kosovskoj strani tako da se povećava broj žrtava kod Albanaca, uz upotrebu veoma teškog jezika mržnje, dok se u srpskim udžbenicima uopšte ne pominju zločini koje je počinila država Srbija", napominje Gaši.

Kao još jednu osobenost ovih udžbenika Gaši navodi „da se nigdje ništa ne piše o saradnji koju su u pojedinim periodima imali Srbi i Albanci, a takvih perioda je bilo. Nigdje se, recimo, ne pominje da su se Srbi i Albanci zajedno borili protiv Otomanske imperije u čuvenom kosovskom boju 1389. godine", kaže Gaši. 

„Takva dobra saradnja koja je postojala i u novije vrijeme tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka takođe se ne pominje, iako je to bilo doba velikog uspona Kosova na raznim poljima. Čitav takav loš pristup pisanju istorije samo šalje poruku da ti narodi ne žele da se pomire, to pravi podjele, i nije u skladu sa suživotom o kome su puno govori", kazao je Gaši.

Srbija ignoriše genezu sukoba

Srpski udžbenici istorije ignorišu većinu događaja na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine, istakla je Jelena Krstić, iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. „Fokus svega je na NATO bombardovanju, šteti koja je napravljena, srpskim žrtvama i velikom broju Srba koji su napustili Kosovo. Podaci se takođe preuveličavaju, jer u srpskim udžbenicima istorije stoji da je za vrijeme NATO bombardovanja ubijeno između 1.200 i 2.500 civila, ali u tabelama koje daju u tim udžbenicima nude se podaci o 347 ubijenih civila. Pri tome nema ničega o genezi svega što se dogodilo".

„Mislim da je cilj svega toga da se ti događaji prikažu kao nešto na šta Srbija nije mogla da utiče, i da je ušla u sukob sa silama koje su bila na strani Albanaca. O tome se u srpskim udžbenicima piše površno, etnički pristrasno, i bez utemeljenja u činjenicama. Sve zajedno, utisak je da nas ti udžbenici pripremaju za nove cikluse nasilja, i ne pripremaju mlade da razgovaraju nego da budu spremni da sprovode neki nacionalni program", ocjenjuje Jelena Krstić.

Srpske udžbenike istorije kao oružje za vojnu obuku vidi Stefan Milosavljević, aktivista Žena u crnom, koji primećuje da su „Albanci konstantni neprijatelji u tim udžbenicima". Milosavljević se osvrnuo i na desničarske proteste protiv festivala Mirdita, i naglašava „da su to mladi ljudi koji se ovde obrazuju, i da su oni na žalost budućnost. Udžbenici iz kojih oni uče nemaju činjenice, već su oruđe u rukama političke elite. Ti udžbenici služe da se sakrije istina o srpskim zločinima", smatra Milosavljević

Falsifikovanje istorije

Istoričarka Marijana Toma podsjeća da su udžbenici istorije u Srbiji počeli da se mijenjaju već 1993. godine, i te promjene su se odnosile na prikaz raspada Jugoslavije. Ratovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj su tako navedeni kao građanski ratovi, iako je nesumnjivo riječ o međunarodnim sukobima.

„Imamo na neki način privilegiju da o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije postoji 1.600.000 dokumenata Haškog tribunala, i do njih se može doći sa nekoliko klikova. Istorijski kontekst je u svakoj haškoj presudi, ali mi to nemamo u udžbenicima istorije, jer kako mnogi tvrde još je rano za pisanje istorije tih sukoba", ističe Marijana Toma.

Škelzen Gaši dodaje da se u udžbenicima Kosova i Srbije koristi veoma oštar jezik kada se govori o drugoj strani, da se brojke sopstvenih žrtava preuveličavaju, dok se tuđe žrtve prešutkuju, i da je tu prosto mnogo netačnih podataka.

„U srpskim udžbenicima tako nema podatka da je bilo milion prognanih Albanaca, a u kosovskim se ne pominje 100.000 Srba koji su protjerani sa Kosova. U bombardovanju NATO 1999. za Kosovo nema albanskih žrtava, iako je od 500 poginulih za vrijeme bombardovanja bilo više od pola Albanaca, njih oko 300. U kosovskim udžbenicima stoji da su srpske snage ubile 15.000 Albanaca, dok 'Kosovska knjiga sjećanja' govori o 7.864 albanskih civila ubijenih u periodu januar 1998.- decembar 2000. godine", navodi Gaši.

Kao izvjesnu svijetlu tačnu udžbenika istorije regiona Gaši navodi Crnu Goru, čiji udžbenici jedini govore o saradnji Srba i Albanaca, i u kojima nema jezika mržnje. Zanimljiv je podatak i da udžbenici istorije u Makedoniji uopšte ne pokrivaju događaje na Kosovu devedesetih godina.

Osvrćući se na činjenicu da dvadeset godina nakon sukoba na vlasti imamo ljude koji su značajno doprinijeli tim ratovima, a neki u njima i aktivno učestvovali, Škelzen Gaši pesimistično zaključuje da „umjesto da prevaziđemo taj nivo vraćeni smo nazad. Stoga mislim da neće biti nikakvog napretka u međusobnim odnosima dok se radikalno ne promijene političke strukture na Kosovu i u Srbiji", ocjenjuje ovaj politikolog.

Formalno i neformalno obrazovanje

Udžbenici su samo dio problema, primjećuje Jelena Krstić, koja kaže da bi akcenat svakako trebalo staviti na obrazovanje- misleći pri tome i na obrazovanje onih koji će budućim generacijama predavati istoriju- ali da je problem mnogo dublji.

„Mediji, politika, porodica- nisu ipak problem samo udžbenici i obrazovanje. Stavovi o nedavnim sukobima i drugim narodima se ne stiču samo u školi, tu su porodica, mediji, internet. Moramo biti svjesni da postoji formalno i neformalno obrazovanje", skreće pažnju Jelena Krstić.

Bosna i Hrvatska- slična situacija

Debata o udžbenicima istorije u regionu, kao i knjiga Škelzena Gašija, nisu obuhvatili istorijske udžbenike u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ali, kako za DW kaže Marijana Toma, situacija je tamo slična kao i u ostalih pet zemalja:

„U Bosni i Hercegovini imate udžbenike na srpskom, bosanskom i hrvatskom. Oni koji uče na hrvatskom te udžbenike dobijaju iz Hrvatske, a na srpskom iz Srbije ili iz Republike Srpske. O ratnim zločinima jedino nešto malo pišu udžbenici na bosanskom jeziku. Ovi ostali vrlo rijetko, Hrvati uče samo o hrvatskim žrtvama, Srbi o srpskim, tu nema činjenica o ratnim zločinima i priče o odgovornosti. Slična je situacija i u samoj Hrvatskoj, gdje su Hrvati prve i najveće žrtve. Svaka zemlja, dakle, ima samoviktimizaciju i insistiranje na tuđim zločinima", zaključuje istoričar Marijana Toma.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android