Na ulicama u Bahmutu nema žive duše. Projektili lete svakih nekoliko minuta i eksplodiraju negdje u blizini. Zapadni dio grada gotovo je neprepoznatljiv, sve je u ruševinama. Zgrade su postale planine od cigli s ostacima krovova na vrhu.

U dvorištima i na ulicama vide se prevrnuti i izgorjeli automobili. Izlozi trgovina su razbijeni, a polomljena vrata se otvaraju i zatvaraju na vjetru. Ostaci bilborda i oštećenih semafora vise preko ulica i pločnika. U neboderima zjape rupe.

Reporterka DW-a prati automobil Jevgenija Tkačeva, volontera organizacije „Proliska" koja stanovnicima osigurava hranu i sredstva za higijenu.

„Humanitarna pomoć!"

„Naravno da je opasno, ali što da radite? Ljudima je potrebna pomoć, jer ovde trgovine više ne rade i nemaju svi novca", kaže Jevgenij dok izlazi iz automobila.

Zaustavio se u dvorištu okruženom s nekoliko stambenih zgrada. Mnogi prozori su bez stakla. Jedan čovjek upravo pokušava prozor pokriti folijom. Odjednom eksplozije u blizini. Čovek se sklanja u kuću. Nekoliko sekundi kasnije ponovo radi na svom prozoru. 

„Humanitarna pomoć! Humanitarna pomoć!" Jevgenij viče i pokušava skrenuti pažnju na sebe. Neki stanovnici prilaze kolima. Svi kod sebe imaju osobne karte, jer kada dobiju pomoć moraju popuniti i potpisati formular s osobnim podacima. 

Odjednom nešto nisko proleti, zazviždi glasno iznad krovova i eksplodira u blizini. Ali ljudi se više ni ne saginju, nastavljaju popunjavati papire. Samo se jedan čovek čudi, kaže da je to neka nova vrsta buke. A Nina dodaje: „Navikli smo na vrlo različite zvižduke i eksplozije."

Ni struje, ni vode, ni plina

Linija fronte sve je bliža gradu. U Bahmutu već nekoliko mjeseci nema ni struje, ni vode, ni plina. Ljudi uglavnom koriste svijeće, tako čuvaju baterije za telefon i džepne lampe.

Nina kaže da u njenom kvartu postoje i generatori. Stotinjak stanovnika dobilo ih je od ukrajinske vojske i dobrovoljaca. Uključuju ih međutim samo ako treba napuniti puno telefona ili za mašine za pranje rublja.

„Da bi uštedjeli benzin, ljudi rublje uglavnom peru ručno, kao što su to radile naše bake", kaže Nina. „Za generator je potreban benzin, ali ga ima samo na pumpama. Ovdje nema pumpi, pa do Konstantinovke ili Časiva treba ići autom, koji isto troši benzin. Zato štedimo."

Stanovnici Bahmuta vodu dobijaju ili od ukrajinske vojske ili od volontera. Često sami traže bunare u dvorištima privatnih kuća i odatle donose vodu.

Hranu kuhaju na ulici – na roštilju ili u trbušastim pećima. Muškarci cjepaju drva ispred kuće. Jedan od njih, 35-godišnji Dmitro, nosi drva u stan gde leži bolesni član njegove obitelji. „U stanu imamo peć na drva. Na nju možete staviti lonac ili tavu i kuhati hranu." Iz dvorišta se vidi da iz više prozora vire cijevi iz kojih se diže dim.

Zbog bolesnih ili starijih ljudi koji ne mogu ili ne žele biti evakuirani, u Bahmutu ostaju čitave obitelji, uključujući i djecu. Tako je i s muškarcem koji s 14-godišnjom kćeri prilazi automobilu volontera. Djevojčica izbegava kontakt s novinarima i sakriva lice. Njen otac kaže: „Našu vrlo bolesnu baku ne možemo ostaviti samu u Bahmutu". Djevojčica je jedino dijete koje se ovdje vidi. Skoro sva djeca iz Bahmuta evakuirana su joü tijekom ljeta i rujna prošle godine. 

Život u podrumu

Stanovnici tog dijela Bahmuta temeljno su očistili svoje podrume još na proljeće, dok se linija fronte približavala gradu. Tamo su postavili nameštaj koji su sami napravili. Odatle nema gotovo nikakve komunikacije.

Nina pokazuje jedan takav „bunker" i kaže: „Ali ovaj nas podrum ne može spasiti od ozbiljne rakete". Zajedno s njom, Irinom i Mikolom, hodamo mračnim hodnikom.

Baterijske lampe uključuju tek u svojoj „sobi". Betonski zidovi, police s čajem i grizom i šest uredno namještenih kreveta. Toplo je, u uglu je šporet. Na njemu ključa voda i žene uskoro nude čaj.

U podrumu nema ventilacije, pa ljudi često odlaze do ulaznih vrata kako bi udahnuli svjež zrak. Kažu da uglavnom spavaju u podrumu, jer se granatiranje nastavlja i noću. Tijeokom dana su u svojim stanovima. Noću pokušavaju koristiti što manje svijeća. Slažu se da su to prilično opasni uvjeti za život, ali istovremeno i naglašavaju da nisu spremni za „predaju ili evakuaciju".

„Stanovnici Bahmuta odavno znaju što znače rat i granatiranje", kaže Mikita. „Mještani nisu previše šokirani ovim ratom."

Mladić podsjeća da je i prije početka ruske invazije 24. veljače, točnije, još od 2014., kada su počela ratna djelovanja u Donbasu, „nešto stalno udaralo po gradu". Mikita kaže da ne može napustiti roditelje. Odbili su evakuaciju jer su previše vezani za svoju kuću. On se samo nada da će „vojska Ukrajine istjerati neprijatelja iz grada".

Nina kaže da su njene kćeri pobjegle „u Europu". Ali ona za sada sa suprugom ostaje u Bahmutu. „Ostat ću ovdje sve dok je ukrajinska vojska ovdje."

I Nina i Mikita se slažu da civile treba evakuirati ako se situacija pogorša. Ukrajinskoj vojsci ne bi trebalo biti na putu, ako se neprijatelj krije iza stambenih zgrada.