Baha Čan, domaćica porijeklom iz Turske, danas je u potrazi je za jeftinom tjesteninom. „To je zahvalna namirnica, ne kvari se tako brzo i uvijek je dobra zaliha“, objašnjava Baha. No, osim zbog jeftine tjestenine, koju je pronašla u jednoj od novootvorenih prodavnica za socijalo ugrožene, Baha je danas sretna i zbog 20-tak pakovanja poznatih austrijskih „Manner“ napolitanki. Njoj i njenom mužu, one će sutra biti doručak. „Kriza je“ kaže Baha “i primorani smo kupovati jeftinu robu. Moj muž je nedavno morao u penziju, ja sam nezaposlena, a od 500 eura u Austriji se ne može živjeti.“

S bolovanja u penziju

Bahin muž je do prije godinu dana bio zaposlen, a kada se iznenada razbolio, njegova firma „odmah je iskoristila priliku“ i poslala ga u penziju, objašnjava Baha Čan. Slična je sudbina i Alije Hoti sa Kosova, i on je bez posla ostao zbog bolesti. U njegovom slučaju zaposlenje je garantovalo i boravišnu vizu. Sada je, kaže Alija, i ona neizvjesna. „Dok sam bio jači govorili su mi da ću dobiti državljanstvo, sad kažu da je na snazi neki novi zakon i da to ne mogu dobiti oni koji su na socijali. Ostao sam ni na nebu ni na zemlji“, priča Alija.

Njegova sudbina posebno je dirljiva, sedamdesetih godina on je, priča, najprije morao napustiti Kosovo i naseliti se u Bosni i Hercegovini. Firma u kojoj je radio gotovo dvadeset godina 1993. je zapaljena, Alija je ponovo izbjegao i nakon kratkog boravka u Njemačkoj našao se u Austriji. Gdje ga je onda sustigla i bolest, težak dijabetes, zbog čega već počinje da gubi vid.

Prvo platna lista, pa onda kupovina

Alija i Baha već su mjesec dana „registrovane mušterije“ prodavnice za socijalno ugrožene osobe u 10. bečkom okrugu. Udruženje za socijani rad „Soziales Wien“ rukovodi sa dvije ovakve prodavnice i broji u međuvremenu ukupno 15.000 registrovanih mušterija. Na području cijelog grada Beča živi ukupno 250.000 ljudi koji bi se imali pravo registrovati, objašnjava predsjednik udruženja Aleksandar Šil (Alexander Schiel).

„U prodavnicma ove vrste mogu kupovati svi koji dokažu da mjesečno zarađuju manje od 900 eura, a to se može dokazati npr. platnom listom, ili izvodom iz Ureda za nezaposlene. Mada smo po tom pitanju dosta fleksibilni“, objašnjava Šil.

Umjesto na smetljište, u prodavnice za siromašne

No, i druga udruženja socijalnog karaktera uvidjela su u zadnjih nekoliko mjeseci potrebu za prodavnicama ovakve vrste, tako ih je u Beču trenutno ukupno pet. Roba koja se ovdje prodaje najčešće je poklon proizvođača - ono što se ne proda u regularnim trgovinama, umjesto da bude bačeno, završi na policama ovakvih radnji. Najveća gužva u prodavnicama vlada u prijepodnevnim satima, tada u rafama još ima kruha i mliječnih proizvoda, ponekad i jaja. “Ti proizvodi razgrabe se za manje od jednog sata“, kaže poslovođa filijale u desetom okrugu. Tek nakon toga kupuju se one „manje važne“ namirnice: supe, začini, slatkiši i higijenski artikli, koji su ovdje i do tri puta jeftiniji nego inače. Alija Hoti danas je, kaže, malo zakasnio, ali je ipak imao sreće i pronašao namirnice koje kao dijabetičar smije koristiti. „Da se barem ne patim za doručak“, kaže Alija.

Najgore tek dolazi

No, pogrešan bi bio utisak da su samo bolesni mušterije ovakvih prodavnica. Oni su samo jedini koji se ne srame javno govoriti o tome zašto su primorani kupovati u trgovinama za „socijalno ugrožene“. Tvrde ovo i u finansijskom savjetovalištu pri gradu Beču, većina onih koji tamo zatraže savjet radi to „potpuno anonimno“. U kojoj je mjeri kriza u Austriji pogodila doseljenike, o tome, kažu, nemaju konkretnih podataka, navode međutim kako je „logično da su u kriznim vremenima na listama za otkaz svakako prvi oni sa nižim obrazovanjem i oni koji slabije vladaju njemačkim jezikom“. A upravo su ovakve osobe zadnjih godina bile „namamljene na navodno jeftine kredite koje su im sada ogromno opterećenje“.

U finansijskom savjetovalištu pri gradu Beču kažu da istinske posljedice finansijske krize tek slijede, u udruženju za socijalni rad kažu da su u pripremi još dvije prodavnice.