Folklorna zabava sa političkim elementima – tako bi se ukratko mogao opisati prvi Svesrpski sabor u Beogradu. Cjelodnevna manifestacija imala je šaren program koji je započet molebanom, a završio se vatrometom.

Na centralnom skupu na Trgu Republike našlo se oko sedam hiljada ljudi, daleko manje nego što je najavljivano.

Tokom dana održana i je sjednica Vlada Srbije i Republike Srpske. Sabor se održao nedugo nakon glasanja Generalne skupštine UN-a o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, i predstavlja odgovor Beograda i Banjaluke na taj događaj.

Kritičari režima u Beogradu stoga smatraju da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na ovaj način pokušao da skrene pažnju sa jednog značajnog spoljnopolitičkog poraza.

Dobar i loš policajac

Jedna od ključnih riječi koje su se mogle čuti na ovom saboru je mir to jest „potreba za očuvanjem mira", na kojoj je insistirao predsjednik Srbije.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik imao je nešto ratoborniju retoriku, i rekao da je „Srpska bila zadovoljna autonomijom po Dejtonu, ali da to više nije slučaj“.

Iako je usvojena Deklaracija – koju su potpisali Dodik, Vučić, članovi vlada i poslanici – nekoliko puta potcrtavala ustavni okvir BiH i Dejtonski sporazum, Dodik je ponovio ideju o mirnom razdruživanju i naglasio da je „bolje da živimo kao dobre komšije nego da budemo trajno posvađani“.

Aleksandar Vučić je kao i obično bio zadužen za spuštanje lopte, pa je napomenuo da se u „Deklaraciji ne pominje razdruživanje“, i zamolio Dodika „da se sve rješava u okviru Dejtona i mirnim putem".

Stara priča – nove nijanse

Sabor ima spoljnu i unutrašnju upotrebu, kaže Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam.

„Srpska napredna stranka na ovaj način pokušava da se predstavi kao državotvorna stranka, koja brine o Srbima u regionu, srpskom jeziku i kulturi", kaže Popov za DW.

„To previše ne impresionira strance, ali je namjera bila da se u vrijeme napetosti oko Kosova i deklaracije o Srebrenici ipak pokaže inostranom faktoru da je Srbija neka snaga sa kojom se mora računati."

Obraćanje Milorada Dodika na saboru naš sagovornik vidi kao „staru priču sa novim nijansama“.

„Dodik svakog puta pokušava da ode korak dalje od onoga što je prethodno rekao, ali nije uradio. Sada je preduzeo neke dodatne korake prijedlogom o razdruživanju, ali i on zna da je to prijetnja praznom puškom", smatra Popov.

„Amerika kao garant Dejtona to svakako neće dozvoliti, i jedino što Dodik postiže je nanošenje štete Republici Srpskoj, kao i Srbiji, i stvara dodatno podozrenje i napetost u regionu. To dodatno udaljava i Srbiju i BiH od Evropske unije“, ocjenjuje on.

Loša procjena situacije

Bliski odnosi sa Rusijom, kao i razvoj kriznih žarišta u svijetu, kao da su srpske političare ubijedili da je promjena svjetskog poretka gotova stvar, i da je sada možda pravi trenutak za ostvarivanje nekih političkih ciljeva u regionu.

Milorad Dodik je stoga u svom izlaganju govorio u multipolarnom svijetu i kraju unipolarnosti, dok je Aleksandar Vučić ponovo bio oprezniji i istakao da pojedini sukobi poput onog u Ukrajini prijete eskalacijom, i da je sada najvažnije sačuvati mir u regionu.

Aleksandar Popov smatra da je „nakon kriza u Ukrajini i Gazi fokus na Balkanu, koji se vidi kao potencijalno žarište", i Dodik i tu pogrešno procjenjuje situaciju:

„Možda bi se nakon ovakvog skupa moglo postaviti i kontra-pitanje: kako bi se reagovalo da, recimo, Mađarska ili Albanija organizuje nekakav sabor, i na njemu iznose stavove kako pripadnici njihovih naroda nisu zadovoljni tretmanom u drugim zemljama? Opravdano je pitanje da li bi to izazvalo podozrenje u Srbiji, i tako se Srbija ne prikazuje kao zemlja koja ima nekakav kredibilitet, nego kao zemlja koja prikriva neke velikodržavne ambicije."

Jednostrana kultura sjećanja

Državni vrh Srbije i Republike Srpske najavljuje i izgradnju memorijalnog centra u Beogradu i Donjoj Gradini, posvećenog žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu.

Srpski političari tu inicijativu podvode pod kulturu sjećanja, a Aleksandar Popov primjećuje da je riječ o selektivnom pogledu na prošlost:

„Kultura sjećanja podrazumijeva sjećanje na sopstvene žrtve, ali i suočavanje sa sopstvenom prošlošću. Naravno da svaki narod izražava pijetet prema svojim žrtvama, ali to bi trebalo da podrazumijeva i empatiju prema tuđim žrtvama."

„Jednostrano suočavanje sa prošlošću mislim da isto tako ne doprinosi stabilnosti regiona“, zaključuje Popov za DW.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu