1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Svijet je danas neslobodno i nesigurno mjesto"

Aida Sofić Salihbegović
20. august 2020

O muzici kao "sedmoj republici" bivše Jugoslavije, te o njegovoj najnovijoj knjizi "Longplej" razgovarali smo sa Nenadom Rizvanovićem, književnikom, urednikom i kritičarem iz Osijeka.

Nenad Rizvanović pored stećka u BiH
Nenad Rizvanović pored stećka u BiHFoto: Adrijana Vidic

DW: Već skoro 20 godina radite kao književni urednik, autor ste pet knjiga proze, a dugo vremena se bavite i kritikom. Posebno ste se bavili istraživanjem muzike i njene uloge u društvu. Kako  danas vidite odnos muzike i politike u Hrvatskoj i regionu? Postoji li danas neki muzički val koji bi mogao biti katalizator društvene promjene?

Nenad Rizvanović: U zadnjih 20 godina rock glazba je postala izrazito maniristična, okrenuta samoj sebi i svojoj prošlosti, stoga i odnosi između rock muzike i stvarnosti  ne mogu biti drukčiji nego nejasni i zamućeni. Mislim  da muzika danas više nema  potencijal  za globalni  preokret, kakav je recimo imao punk krajem 1970-ih. Punk  se u nekoj varijanti krajem 1970-ih jednostavno morao pojaviti. Tu vrstu revolta, ogorčenosti i bijesa naprosto, nije bilo moguće  kontrolirati i suzbiti, kao ni zaobići ili spriječiti, i taj revolt je svoju idealnu formu pronašao u punku. Prostori slobode su se u međuvremenu suzili u nekom suštinskom smislu. Svijet je danas – unatoč silnim raspravama o demokraciji – neslobodno i  nesigurno mjesto. Ratovi, pobune i protesti svedeni su na lokalnu, gotovo komunalnu razinu, ali zato nisu manje strašni, okrutni ili opasni. Muzika vjerojatno ima neki društveni i politički utjecaj na toj lokalnoj razini, ali na globalnoj razini taj je utjecaj uglavnom nevažan. Mnogi autori sanjaju društvene promjene, no mehanizmi društvene i medijske kontrole toliko su usavršeni da muzika danas ne može postati katalizator nekih društvenih promjena.

"Orwellovu '1984'  i 'Minority Report' Philipa K. Dicka više ne čitamo kao distopijsku, već realističku književnost."Foto: Getty Images/J. Sullivan

Kažete da su mehanizmi kontrole usavršeni. Ko nas to konkretno kontroliše?

Mislim da će prava pobuna početi kad ljudi pobacaju mobitele i isključe internet. Mediji su danas glavni zavojevači. Pogledajte samo recentni fenomen sjevernokoreizacije medija u regiji, uključujući i Hrvatsku. Ideja slobodnih medija i ideal slobodnog društva doživjeli su poraz. Sigurno je da su siromaštvo, nezaposlenost  i nejednakost dovoljni katalizatori, jedino što još ne postoji forma koja bi sve to i kanalizirala. Zanimljivo da se nakon svih mogućih revolucija, vraćamo uvijek na istu političku situaciju. Leonard Cohen je još 1988. u o pjesmi Everbody Knows lucidno napisao "Everybody knows the good guys lost/Everybody knows the fight was fixed/The poor stay poor, the rich get rich/That's how it goes”. Literatura  je u međuvremenu itekako utjecala na našu svakidašnjicu. Orwellovu “1984” i Minority Report Philipa K. Dicka više ne čitamo kao distopijsku, već realističku književnost. U stara vremena špijuniralo se zbog političkih ili eventualno seksualnih sklonosti, a danas su na udaru naše svakodnevne navike, a povod je naravno uvijek  profit. Zbog svega toga se Karl Marx vratio na velika vrata. Muzika u eventualnim društvenim promjenama može biti tek kulisa.

Ima li muzike dovoljno u hrvatskoj i regionalnoj savremenoj književnosti? I zašto je to uopšte bitno?

Popularna glazba – posebno jugoslavenski rock – nakon raspada Jugoslavije postala je zahvalna i praktički neiscrpna književna tema. Mislim da se danas – fikcijski ili nefikcijski – piše o jugoslavenskoj rock muzici više nego ikada. Pa samo je u Srbiji prošle godine izašlo pet knjiga o Džoniju Štuliću. Stari vinili  Azre, Parafa, Šarla akrobate, Lune, Zabranjenog pušenja i drugih dosežu rekordne iznose, što je samo jedan od dokaza koliko se ta muzika i danas sluša. Zanimljivo da su referentne knjige o jugoslovenskom rocku napisali mlađi pisci, poput Đorđa Matića, Marka Pogačara, pokojnog Ante Perkovića ili  Muharema Bazdulja, a ne Miljenko Jergović, Aleksandar Hemon ili Svetislav Basara koji su bili “svjedoci vremena”. Interesantno je da prave analize još nisu napisane, kao ni cjelovite biografije ključnih rock autora ili veliki romani o muzičkom odrastanju, tako da u tom smislu pravi trend pisanja o muzici tek predstoji.

Ponešto je ipak napisano. Ante Perković je u svojoj knjizi zaključio da je jugoslavenski rock bio sedma  jugoslavenska republika i da je to bila ta imaginarna “zemlja za sve nas”, o kojoj je pisao Milan Mladenović. Krajem 1980-ih činilo se da ta “sedma republika” zaista postoji, ali  onda je na scenu stupio, rat, nacionalizam i turbofolk. Protiv tako moćnih neprijatelja pankeri, darkeri i drugi, zapravo  djevojčice i dječaci s gitarama, zaista se nisu mogli boriti.

Najnovija knjiga Nenada Rizvanovića je priča o odrastanju u vrijeme bivše JugoslavijeFoto: Buybook

Šta je sa današnjim bendovima poput Elementala ili Dubioze Kolektiv? Oni su jedni od onih koji imaju kritične tekstove prema društvu i trenutnoj politici.

Mislim da je tu problem što ovi bendovi ne donose neku novost - neku novu muzičku ili političku misao - već  manje ili više vješto prepjevavaju već uobličene političke zaključke. Što, naravno, nije loše, ako su ideje progresivne. Posve je neistraženo koliko je jugoslavenski rock utjecao na raspad države i početak rata. Mislim da je u tom smislu uspjeh grupe Riblja čorba – zasnovan uglavnom na rigidnom nacionalizmu – bio katalizaotor, iako je ta grupa po svemu bila retrogradna.

U Vašoj posljednjoj knjizi pišete o životu jednog dječaka i njegovih roditelja u socijalizmu. I tamo je muzika česta tema, što i sam naziv knjige može da nagovijesti, te pišete o dječakovoj kratkoj "pjevačkoj karijeri". Da li je knjiga autobiografskog karaktera?

Longplej jest knjiga o odrastanju uz ploče i muziku u Osijeku krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, ali nije klasična autobiografska knjiga. Ja volim “nečiste”, hibridne  književne žanrove, poluautobiografske i fragmentarne, naizgled nepovezane, često između poezije i proze, u kojima baš i nije jasno što se stvarno zbilo, a što je izmišljeno. I u mojem sretnom i osamljeničkom djetinjstvu, kao i u tolikim drugim, gramofon i ploče su dugo bili u središtu pažnje. Kasnije sam shvatio da je moj identitet nastao u tom, rekao bih, privilegiranom tipu odrastanja u istočnoj Evropi, u ispremiješanim svjetovima, u jednoj austrougarsko-jugoslavenskoj palanci kakav je u to vrijeme bio Osijek.

Identitet toga grada – poput tolikih drugih u istočnoj Evropi – naprosto je izbrisan tako da je taj grad, Osijek, danas meni stran i neprepoznatljiv, i time važniji kao književna tema. Rat je vjerojatno baš i vođen da bi se satrala  i uništila naša prošlost. Pisci kao što su Thomas Brussig i Krzysztof Varga pišu o istim ili sličnim  motivima i emocijama, što znači da je riječ o širim istočnoeuropskim fenomenima.

Rizvanović: 'Politička' jugonostalgija, za razliku od 'kulturne', mi je odbojna i antipatična.Foto: Adrijana Vidic

Čini se da je "Longplej" jugonostalgična knjiga. Zašto?

Moram reći da je meni “politička” jugonostalgija, za razliku od “kulturne”, odbojna i antipatična. Mene zanima na koje je sve načine jedna fascinantna kultura formirala moj identitet: zašto sam primjerice slušao neke ploče, a neke druge nisam... Slično je s knjigama, filmovima i televizijskim serijama.

Danas se pomalo zaboravlja kakav je utjecaj  na recepciju imala omladinska štampa i omladinska književnost, specijalizirani muzički magazini i specijalizirane radio i tv emisije – Polet, Studentski list i Quorum, Džuboks i Rock, Hit meseca, Po Vašem izboru i Rock express. Čitave generacije odrastale su u tom paralelnom kulturnom svemiru. Slično Turskom carstvu i Austrugarskoj carevini, i Jugoslavija je postala pravi kulturni fenomen tek nakon što je definitivno propala. Zanimljivo da nova relevantna književnost u regiji nastaje iz ovog  zajedničkog kulturnog nasljeđa, a ne iz nacionalnih narativa, i da su pisci u regiji sve sličniji, bliži i povezaniji.

Na koji način su ti pisci danas bliži?

Mislim da je književna suradnja u regiji danas iskrenija i smislenija nego što je bilo u Jugoslaviji. Tada je književna suradnja bila opterećenija ideologijom i politikom. Danas se pisci iz regije okupljaju i surađuju zato što žele a ne zato što to moraju ili misle da bi trebali . Književne generacije u regiji sjajno su povezane sustavom festivala i on line časopisa i što je još važnije postoji konstantni recepcijski interes za regionalnu scenu. Mislim da današnja književnost živi upravo u tom međuodnosu.

Nenad Rizvanović je rođen 1968. godine u Osijeku. Diplomirao kroatistiku 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i kritiku objavljuje od 1985. Od 2001. radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio knjige; Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše ( 2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.) i Longplej (2020.).

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

 

Preskoči naredno područje Više o ovoj temi