Rut Hofman je otkrila čitav svijet patnje u kome su se - pod vidom naoko normalnog života - "Štazijeva djeca" snalazila kako su znala i umjela. Jer, djeca su morala da budu "na liniji", a da toga ni sama nisu bila sasvim svjesna. Na primjer, na konkretno pitanje ona su morala da daju odgovor tipa: "Moj otac radi pri Ministarstvu unutrašnjih poslova". To je bila propisana laž - ali djeca nisu znala da je to laž. Jer, očev posao je kod kuće bio tabu, o tome se nije govorilo. U školi je taj kod bio poznat - naposlijetku, rad za Štazi nije bio ništa nečasno, jer je to bila organizacija od velike važnosti za državu - istu tu državu za koju su radili i sami nastavnici. Očevi su živjeli u sistemu koji se temeljio na naređenjima i poslušnosti, i u najvećem broju slučajeva su te principe prenosili i na svoju djecu. Rut Hofman o tome kaže:

"Najveći broj osoba sa kojima sam razgovarala su rekle da su za sve postojala pravila. Podrazumjevalo se da su djeca morala da budu dobri pioniri, kasnije članovi Omladinske organizacije DDR-a, a još malo kasnije i članovi Partije. Za štazijevce je bilo važno da im čitava porodica bude "na liniji", jer za njih, u suštini, služba i privatni život nisu bili odvojeni. Njihovi šefovi su znali sve o njima. Prilikom izbora agenata, moralo je da se zna sve o njihovom okruženju u mjestu stanovanja, o njihovim prijateljima, partnerima i aktivnostima u slobodnom vremenu. Kasnije su stalno praćene i sve aktivnosti njihovih porodica".

Agenti su neprestano bili pod prismotrom

Osnovana 1950, po uzoru na sovjetsku tajnu policiju "Čeku", od samog početka je Štazi služba bila instrument represije nad onima koji su proglašavani neprijateljima države, odnosno Jedinstvene socijalističke partije. Pripadnici Službe formirali su zatvoreno "društvo u društvu" - živjeli su u posebnim stambenim četvrtima, imali privilegije i bili natprosječno dobro plaćeni, imali na raspolaganju sopstvene radnje, ljekare, klinike i odmarališta. Imali su i prednosti pri kupovini automobila. Agenti Štazija su u bivšem DDR-u nadgledali, kontrolisali i šikanirali. S druge strane, i sami su bili pod prismotrom.

Gotovo 84 odsto saradnika Štazija su bili muškarci

Rut Hofman u svojoj knjizi izvještava o mnogim slučajevima u kojima su očevi morali na raport kod svojih pretpostavljenih zbog aktivnosti svoje djece, na primjer, zbog toga što su im se sinovi družili sa pankerima, ili pripadnicima mirovnih pokreta.

Neki su čak bili toliko revnosni da su sami prijavljivali svoju djecu. Jedan agent se čak javno odrekao svog sina nakon što je ovaj dospio u zatvor zbog relativno bezazlenih kritika koje je napisao u zidnim novinama. Da li čovjek mora imati određene mentalne predispozicije da bi bio agent Štazija? Autorka knjige navodi mišljenje psihijatra Haralda Frajbergera sa univerziteta u Grajfsvaldu, koji je ustanovio da su određene strukture ličnosti bile posebno dobro predisponirane za rad u Štaziju. Inače, Štazi je bio muška služba. O tome Rut Hofman kaže:

"Gotovo 84 odsto saradnika su bili muškarci. Malobrojne žene koje su tamo radile bile su ili čistačice ili sekretarice i imale su nebitnu ulogu."

Jedna od najgorih stvari za "Djecu Štazija", koja su odavno odrasli ljudi, bila je činjenica da njihovi očevi ni poslije pada Berlinskog zida nisu željeli da im otkriju istinu o svojim aktivnostima, iako tada više nije bilo razloga da se ti podaci drže u tajnosti. Ćutanje je nastavljeno.

Autori: Gabriela Schaaf / Saša Bojić

Odg. ured.: Senad Tanović