U našim hladnjacima i klima-uređajima su već dugo rashladni plinovi o kojima su tek rijetki od nas ikad čuli na svojim satovima kemije. A sada se svjetska zajednica na konferenciji u Kigaliju, glavnom gradu Ruande dogovorila da se u dogledno doba prestane koristiti i fluorugljikovodici (engleska kratica: HFC) jer je on pravi "superplin" u stvaranju efekta staklenika u našoj atmosferi.

Zapravo, baš CFC je u devedesetima slavljen kao "spas" za naš okoliš. Jer u osamdesetima prošlog stoljeća je postalo jasno kako ozonski omotač oko naše planete jednostavno dobiva "rupe", a upravo je ozon u gornjim slojevima atmosfere od presudnog značaja za našu "obranu" od zračenja iz svemira. Nakon potpisivanja Protokola iz Montreala 1987. znanstvenici su shvatili kako je veliki krivac za uništavanje ozona tadašnji plin koji se koristio u rashladnim uređajima, ali i sprejevima: klorofluorugljik (eng: CFC).

Veoma loš izbor alternative...

Dobra vijest jest kako se ozonska "rupa", čak i ona golema koja se stvarala nad Južnim polom u međuvremenu doista oporavlja, ali loša vijest jest: jedva da je mogao biti izabran gori plin za naš okoliš, točnije za našu klimu. Makar svi mediji već godinama bruje o "plinovima koji stvaraju efekt staklenika", možda ipak treba podsjetiti kako to uopće funkcionira. Mnogi misle kako je "zrak uvijek zrak", odnosno da svi plinovi podjednako dobro, odnosno loše prenose toplinu.

To nije točno: još koncem 19. stoljeća su znanstvenici utvrdili kako neki plinovi prilično dobro, ali neki loše provode toplinu - i ugljični dioksid je loš vodič. Tako ispada da naša planeta na neki način "oblači krzneni kaput" oko sebe jer i zimski kaputi loše provode toplinu - odnosno hladnoću. Ali ni CO2 nije ništa u usporedbi sa tim plinom iz naših hladnjaka koji otprilike tisuću puta slabije provodi toplinu od ugljičnog dioksida.

A to znači i da je učinak upravo katastrofalan: zbog toga što koristimo HFC, kako je izjavio i američki ministar vanjskih poslova John Kerry ovog tjedna u Ruandi, "to se može usporediti sa učinkom oko 300 termoelektrana" i njihovoj emisiji ugljičnog dioksida. I što je još gore: Greenpeace upozorava da količina tog plina u atmosferi raste vrtoglavom brzinom, 10 do 15% godišnje.

Alternativa već odavno postoji

Predstavnici gotovo 200 država koji su se okupili na konferenciji u Ruandi su se morali suočiti i sa činjenicom da se taj problem neće riješiti sam od sebe. Jer kako raste životni standard u mnogim (toplim) dijelovima svijeta, tako već odavno vlada jagma za hladnjacima i prije svega klima-uređajima. U sveučilištu Berkeley su procijenili da će već do 2030. godine biti prodano i instalirano još oko 700.000.000 klima uređaja u svijetu!

Naravno, zabrana plina HFC ne može značiti da se sad svi odreknemo hladnjaka i da se pržimo na vrućini. Ali to je problem: dok je tehnološki bilo razmjerno jednostavno sa "ubojice ozona" CFC prijeći na HFC, sad više nije dovoljno tek promijeniti plin koji će se puniti u konstrukcijski iste uređaje. Zato je predviđeno stupnjevito ukidanje upotrebe HFC i nerazvijenim zemljama se dopušta više vremena za taj prelazak nego razvijenim. Poštedu sve do 2030. je među njima izvojevala i Indija, zemlja koja se više ne može smatrati nerazvijenom, ali u svakom slučaju golema zemlja sa mnoštvom klima-uređaja.

Avipsa Mahapatra iz neovisne organizacije Environmental Investigation Agency se zapravo ne slaže da je Indija dobila tako dugi rok. Ona to uspoređuje i sa ekološkim izvorima energije koje jednostavno treba početi uvoditi i misli da mnogi proizvođači rashladnih uređaja tu misle više na svoju dobit, nego što bi im tehnički bilo nemoguće prijeći na alternativu. "Bilo je rashladnih plinova i prije, a njih ima i danas". Neki od nas će se možda čak i sjetiti da je bilo i hladnjaka koji su radili na amonijak, a hladiti se možemo i sa "običnim" ugljičnim dioksidom. Mahapatra ukazuje da je tržište čak i brže nego zakonska regulativa i međunarodni dogovor: u Europi već oko 5000 samoposluga koristi amonijak ili CO2 za svoje hladnjake.