Na otvorenom moru odvijaju se scene potjere. Američka vojska puca na navodne brodove sa drogom, Vašington i Karakas mobilišu trupe i šalju upozorenja jedan drugom.

Naizgled, SAD u ovom sukobu žele da spriječe trgovinu drogom iz Venecuele preko otvorenog mora ka Americi.

Ali iza kulisa se već uveliko spekuliše o budućnosti vladara Nikolasa Madura. A on sa svojim socijalističkim režimom sjedi na najvećim zalihama nafte na svijetu.

Pozadina sukoba

„Trenutni sukob između Sjedinjenih Država i Venecuele je mnogo više od ideološkog spora – on odražava širu konkurenciju za energiju, tržišta i geopolitički uticaj u regionu“, kaže Demijan Reger iz Fondacije Hans-Zajdel bliske CSU-u u Karakasu u razgovoru za DW.

Napetosti ne postoje samo sa SAD, već se obnavljaju i stari sporovi sa susjednom Gvajanom.

Nakon što su u Gvajani otkrivena velika nalazišta nafte, Madurov režim reaktivira stare teritorijalne zahtjeve na dijelove Gvajanine teritorije, koji bi Karakasu omogućili pristup tim zalihama. Maduro se poziva na stare dogovore sa bivšom britanskom kolonijalnom silom.

Uspon Gvajane

Od 2015. godine, količina proizvedene nafte u Gvajani ide samo u jednom pravcu – nagore. „Dok Karakas potvrđuje svoje zahtjeve, SAD diplomatski i vojno obezbjeđuju Gvajanu, i to kako bi zaštitile milijarde dolara vrijedne investicije svojih energetskih kompanija", kaže Reger.

Trenutna vojna operacija SAD protiv Venecuele ima još jedan efekat: u slučaju moguće invazije Gvajane od strane Venecuele – što Maduro stalno pominje – američke snage bi bile brzo bile na licu mjesta.

U Gvajani su aktivne američke kompanije ExxonMobil i Chevron. Njihove investicije su pomogle da se proizvodnja nafte u zemlji poveća na oko milion barela dnevno.

Pad Venecuele

Dok Madurov režim sa zavišću gleda na naftni bum u Gvajani, domaća industrija i dalje je u rasulu. To je prije svega posljedica lošeg vođenja politike. Venecuelanski državni naftni koncern PDVSA, nekada jedan od najbolje organizovanih energetskih koncerna u Južnoj Americi, pretvoren je u produženu ruku socijalističkih vlasti.

Umjesto stručnjaka koji znaju posao, upravljanje su preuzeli partijski kadrovi bez odgovarajuće stručnosti. Proizvodnja je pala sa oko 138 miliona tona (2013) na 34,5 miliona tona (2021), a tek posljednjih godina bilježi blagi oporavak.

Pad je dodatno ubrzan američkim sankcijama, nakon što su venecuelanski socijalisti 2015. ignorisali težak poraz na parlamentarnim izborima i pojačali represiju nad opozicijom.

Kina profitira

Jedan od onih koji profitiraju ove situacije je Kina. Zbog američkih sankcija koje Venecueli znatno otežavaju ili potpuno onemogućavaju pristup američkom tržištu, Karakas većinu svojih izvoza plasira Kini uz velike popuste, preko „sive flote“.

Na taj način Kina dolazi do jeftine nafte – i već je preduzela korake da obezbijedi snabdijevanje i u budućnosti. Prema izvještajima venecuelanskih medija, Venecuela i kineska kompanija China Concord Resources Corp (CCRC) potpisale su sporazum o saradnji. Planira se izgradnja plutajuće platforme koja bi do kraja 2026. godine trebalo da petostruko poveća dnevnu proizvodnju u nekim naftnim poljima – do 60.000 barela dnevno.

To omogućava zakon protiv blokade, usvojen 2020. godine, koji omogućava stranim investitorima da ulažu u Venecuelu uprkos američkim sankcijama.

Za Peking je Venecuela trenutno atraktivna jer isporučuje jeftinu sirovu naftu, iako kineske rafinerije nisu optimalno prilagođene za tešku venecuelansku naftu, a transportni putevi su dugi, kaže Reger iz Fondacije Hans-Zajdel u Karakasu.

„Geopolitički, Kina time slijedi dva cilja: pokriva dio svojih energetskih potreba po povoljnoj cijeni i istovremeno zaobilazi američku politiku sankcija, čime potvrđuje svoj cilj da bude prisutna u Latinskoj Americi kao protivteža Vašingtonu“, kaže Reger.

Za budućnost to znači: dok god sankcije budu na snazi, Venecuela će ostati „discount supplier", odnosno dobavljač koji zbog izolacije mora da prodaje po niskim cijenama. Ukoliko zemlja ponovo dobije pristup tržištima SAD ili Evrope, Kina bi mogla da izgubi uticaj, jer bi Karakas tada mogao da prodaje naftu po znatno povoljnijim uslovima.

Maduro se obraća Evropi

Upravo zato Maduro sada pokušava da pridobije Evropu. Ona je trenutno samo posmatrač, dok svjetske sile SAD i Kina obezbjeđuju svoje pozicije u regionu.

„Koliko dugo će se Evropa još pokoravati direktivama iz Vašingtona?“, upitao je Maduro na konferenciji za štampu početkom septembra i pozvao Evropljane da ignorišu američke sankcije i dođu u Venecuelu. „Ovdje ste slobodni, dođite i proizvodite, hajde da nastavimo proizvodnju sa ili bez dozvola“, rekao je Maduro.

Ostaje da se vidi da li će Maduro imati uspjeha sa svojim pozivom. Evropske naftne kompanije poput španskog Repsola trenutno su u stanju iščekivanja. Američke sankcije im postavljaju stroga ograničenja u radu u Venecueli.

Ali još jedan razlog za distancu Evrope je sam Maduro: teška kršenja ljudskih prava njegove vlade i navodna izborna prevara na izborima 2024. godine.