Formulacije Angele Merkel na godišnjoj konferenciji za novinare zvuče logično i nepobitno:

1. Na snazi je osnovno pravo na politički azil i zaštitu od rata i progona

2. Na snazi je osnovno pravo na ljudsko dostojanstvo za sve, bez obzira na porijeklo i izglede da se dobije azil

3. Onaj ko osporava ta osnovna prava, te vrijeđa i napada ljude koji dolaze u Njemačku ili pali prihvatilišta koja su im namijenjena, će biti gonjen svim sredstvima pravne države. Kraj diskusije.

Netipično

Bolje reći: nema nikakve diskusije. Ni traga od razumijevanja za desničarske ekstremiste, ni nagovještaj pokušaja da se išta objašnjava, jer ništa ne opravdava postupanje prema izbjeglicama i migrantima kojim rukovodi mržnja. Kancelarka ne razgovara sa onima koji mrze strance. Svaka forma pažnje koju bi im posvetila samo bi im dala značaj. Umjesto toga, Angela Merkel se opredijelila za pozitivne podsticaje. Rekla je da je ponosna i zahvalna zbog toga što je broj onih koji pomažu mnogo veći od broja ekstremista.

Jako

Angela Merkel čak nije ni htjela da proslijedi problem dalje u Evropu. Naravno da se traži i evropsko rješenje. Na ispitu su temeljne evropske vrijednosti, univerzalno značenje ljudskih prava. Ali, i Njemačka je dio Evrope. Nema prostora za interpretacije kada kancelarka kaže: "Njemačka je jaka, mi to možemo. Savladali smo bankarsku krizu, uspostavili kontrolu nad grčkom krizom i odrekli se nuklearne energije". Kancelarka je tu kad je potrebno – to je poruka njenog nastupa.

Tačka

Samo da nema faktora zvanog vrijeme! Njene riječi bi zvučale mnogo bolje prije nedjelju dana ili još i prije toga - za vrijeme prvih marševa desničarskih ekstremista prije više nedjelja. Tako možda ne bi ni došlo do nereda u Hajdenauu. Diskusija se mora voditi ako se pojavi – i tu rečenicu je Merkelova izgovorila na svojoj konferenciji za novinare. No, kada se radi o osnovnim pravima, o kojima nema diskusije, unaprijed se mora reći: prvo, drugo, treće. Tačka.