Dino Mehić je od onih iz IT-sektora, mladih koje bije glas da su im i u ekonomskom čemeru Balkana sva vrata otvorena. Pa ipak Dino baš i nije video izlaz iz jednog malog mjesta u centralnoj Bosni nego da povjeruje ljudima koje ne zna i ponudi koja, ako se o njoj misli hladnom glavom, zvuči previše dobro da bi bila istinita. Rekli su mu da samo uplati 200 evra za mjesečni smještaj i o svom trošku dođe u Špigelau, bavarsku varoš blizu tromeđe sa Austrijom i Češkom. Čekaće ga, rekli su, soba samo za njega, dozvola za rad i posao u struci i sve je, mora biti, zvučalo kao mala gastarbajterska utopija.

Kada je konačno stigao pred trošnu seosku kuću u kojoj je trebalo da stanuje, shvatio je da je nasjeo na prilično jeftinu prevaru. Pedesetak ljudi iz Hrvatske, Srbije i BiH bilo je potrpano u desetak soba, tu je negdje bio i ležaj za njega, samo što su „agenti" sada tražili 500 evra mjesečno. I još su mu rekli da će mu na ime sređivanja papira odbijati 15 odsto od svake plate. Uzgred, nikakva IT firma nije čekala na Dina i on je shvatio da će vjerovatno završiti na baušteli, obespravljen i opljačkan. Kući se vratio kada su „agenti" još htjeli da mu uzmu i pasoš.

Dino se uopšte ne zove Dino i svoju priču je za DW ispričao, kao i mnogi drugi, pod uslovom da ne otkrivamo njegovo pravo ime. Jer, radnici iz bivše Jugoslavije koji na crno rade u Njemačkoj uglavnom su osramoćeni jer su pali na trik, ali i uplašeni da se ne zamjere mrežama prevaranata za koje tvrde da su dobro organizovane i potencijalno opasne. Uz to, svako ko je makar dan radio na crno prekršio je zakon – ako o tome govori javno, u najgorem slučaju bi mogao u zatvor, u blažem bi mogao da ostane bez prava da turistički putuje u Šengensku zonu.

Glavni izvoznici radnika na crno

Pojava je masovna. Prema posljednjim dostupnim podacima, samo u prvoj polovini prošle godine je pokrenuto 65.755 postupaka protiv ilegalnih radnika. Do tih internih podataka njemačke Carine, koja je zadužena za suzbijanje rada na crno, došao je list Velt, a pretpostavlja je da je broj neotkrivenih slučajeva višestruko veći. Među deset zemalja koji su glavni izvor radnika na crno nalaze se, osim premale Crne Gore, sve ostale zemlje iz balkanske čekaonice EU: Albanija, Srbija, Bosna, Makedonija, Kosovo. Pobrojane su još Ukrajina, Moldavija, Turska, Vijetnam i Gana. Najdublje crne rupe su građevinska branša, restorani i hoteli.

Lokalne novine su u Njemačkoj pune izvještaja prema kojima desetine službenika Carine opkole gradilište sa kojeg ilegalci panično pokušavaju da pobjegnu. Predradnici ili predstavnici firme koja izvodi radove po pravilu kažu da o tome nemaju pojma, i sve svale na podizvođače. Uhvaćeni radnici najčešće ne znaju šta da kažu jer niti znaju jezik niti šta im je činiti. Klasična mjera je proterivanje iz Njemačke. Ako pri sebi imaju neke falsifikovane papire, onda ih Carina predaje policiji i čeka ih krivična prijava.

Sve je to rizikovao Darko Sekulić (26) iz Valjeva. Za razliku od Dina kojem smo izmislili ime, Darko je riješio da se obrati javnosti i da pravdu istjera i sudskim putem. Kaže da ga je prevario kućni prijatelj koji ga je odveo u Maribor u firmu „Sluger", navodno sasvim legalna, provjerena stvar. Prijatelj ga je upoznao sa dvojicom suvlasnika firme, ali su se ta trojica „ortaka" ubrzo posvađala zbog međusobnih dugovanja. Darko je ipak iz Slovenije putovao u Grac da radi, zatim u Njemačku. „Radio sam fasade. Tad sam prvi put to radio, učio sam uz iskusne majstore. Oni su pogađali posao i već su pogodili tri zgrade", priča on za DW.

„Bili smo smješteni u kontejnerima. To nikako nije izgledalo. Četiri kreveta u jednom kontejneru. Hrana je bila naša, u blizini smo imali prodavnicu i dobijali smo 50 evra nedjeljno za hranu. Nije bilo šanse da se od toga prehranimo, trošio sam i pare koje sam ponio iz Srbije", kaže Sekulić. „Nismo imali nikakav ugovor, nešto smo popunjavali u firmi, ali ko zna šta je to bilo." Kad su pitali kada će konačno radne vize, dobili su nešto na slovenačkom odštampano na običnom papiru.

„U tom trenutku uopšte nisam razmišljao, samo mi je bilo da se vratim kući, dijete mi je imalo sedam, osam mjeseci. Vratio sam se bez ičega. Poslije kad sam razmislio, neću ja njemu da ostavim pare…" Kada je o ovome objavio status na Fejsbuku, javila su mu se, tvrdi, još devetorica ljudi nasamarenih preko iste mariborske šeme. Ali su stigle i prijetnje – da će ga upucati, da će ga prijaviti za rad na crno… Tako je Darko Sekulić podnio krivične prijave u Valjevu i Mariboru. „Tjeraću to do kraja, neću ih pustiti ni za šta na svijetu. Imam svjedoke koji su bili, koji su radili…"

„Ljudskoj naivnosti nema kraja"

Goran Zrnić se naslušao priča poput Darkove. On je predsjednik Delavske svetovalnice, organizacije iz Ljubljane koja se bavi zaštitom radničkih prava i koja je pomagala i Sekuliću. Kaže, prije one tobožnje vize koju su Sekulić i ostali moleri dobili u Njemačkoj, svima je podijeljena krivotvorena potvrda o tome da su uvedeni u sistem zdravstvenog i socijalnog osiguranja Slovenije. Standardna fora, pojašnjava nam Zrnić.

„Mi ovdje imamo ogromne probleme s tim da utuvimo Zavodu za zdravstveno osiguranje da ne može takav jedan zvanični obrazac da ne bude kodiran, da nema neki žig. To je najobičniji papir i oni to samo štancaju." DW-u je stavljen na uvid zvanični dopis slovenačkog Zavoda za zdravstveno osiguranje do kojeg je Sekulić kasnije došao – tamo lijepo piše da nikada nije bio osiguran u Sloveniji.

Ali neinformisanost radnika je glavni adut onih koji se predstavljaju kao „agenti" ili „posrednici", često na društvenim mrežama. Zrnić ih naziva „podvodačima". „Uspjeli smo više puta da riješimo da radnici budu isplaćeni, ali eto njega ode opet preko nekoga tamo. Ljudskoj naivnosti nema kraja, to je kataklizmično. Ima ljudi kojima smo nekoliko puta pomagali, neko uči brže neko teže, neko uopšte ne misli na sebe. Fazon je u tome da shvati da bi radi sebe i svoje porodice trebalo da potraži informaciju", priča Zrnić za DW.

Slovenačka firma „Sluger" je prije tri meseca – nakon dešavanja o kojima je pričao Darko Sekulić – otvorila podružnicu i u Srbiji. Prema Agenciji za privredne registre, obitava na novobeogradskoj adresi Zelengorska 1g, a zakonski zastupnik je Darko Mesiček, jedan od onih koje Sekulić pominje kao prevarante iz Maribora. DW uprkos ponovnim pokušajima nije uspio da dođe do Mesičeka.

Bolje smo sreće bili sa firmom „Fortuna Personal" koja je, po sopstvenoj reklami, u kontaktu „sa tisućama i tisućama poslodavaca" i obećava uspjeh ako im pošaljete biografiju, vrstu posla kojim se bavite i kontakt-podatke. Međutim, više nasamarenih radnika sa kojima je pričao DW – među njima i Dino Mehić sa početka priče – tvrde da je ova „posrednička agencija" zapravo mašina za prevare. Kao odgovorna lica tamo figuriraju Sanja Kovač i njen suprug Aleksander Majer, navodno nastanjeni u Berlinu. Fejsbuk profil Sanje Kovač prepun je generičkih fotografija nasmijanih kuvara, konobara i vodoinstalatera.

Pročitajte i "Do posla u Njemačkoj preko Fejsbuka?"

U komunikaciji putem Fejsbuka sa novinarem DW Sanja Kovač demantuje da su radnici koji su preko „Fortune Personala" otišli na rad u inostranstvo ikada prevareni i tvrdi da su to lažne priče koje širi „konkurencija". Ona je „posavjetovala" DW da „zaobiđe" tu firmu i zaprijetila tužbom. „'Fortuna Personal' ima organizirani prijevoz, školu njemačkog, izradu dokumentacije i sve što je potrebno da bi čovjek vani funkcionirao, a na tome radi 50 ljudi i upozoravam vas da ćemo vas utužiti ako se igdje spomene u bilo kakvom kontekstu naše ime jer tako smo utužili i one koje spominjete i prijavili policiji, a ove godine imamo akciju čišćenja varalica!!!"

Izvoz nezaposlenosti – svima lijepo

Do prave istine je teško doći. Njemačka carina u pravilu se zaustavlja kod procesuiranja radnika koje zatekne kako rade na crno. Dočim republike bivše Jugoslavije problem jedva da i registruju kao da postoji moto da je svaki izvoz nezaposlenosti dobar. U tom limbu nezainteresovanih vlasti i očajnih masa, spremnih da poveruju u lovačke priče o vizi koja samo što nije stigla ili da čak svesno dirinče na crno, nesmetano rade mreže prevaranata – od posrednika iz kraja sve do poslodavca u Nemačkoj.

U srpskom Ministarstvu rada kažu da dozvolu za rad na teritoriji Srbije trenutno ima 105 posredničkih agencija za zapošljavanje u inostranstvu („Fortuna Personal" nije na tom spisku iako na svom sajtu nudi kontakt i za Srbiju). Dodaju da povremeno kontrolišu rad tih agencija ukoliko ima pritužbi i preporučuju svima koji bi na rad u inostranstvo da provere spisak registrovanih agencija, da ne kreću bez potpisanog ugovora, radne vize i dozvole za rad. „Međutim, građani vrlo često samostalno pronalaze zaposlenje u inostranstvu i tada su u velikom riziku da im nije obezbeđena propisana zaštita", stoji u odgovoru Ministarstva na upit DW.

Frano Planinić, pomoćnik ministra inostranih poslova BiH, u pisanom odgovoru za DW navodi da su za ostvarivanje prava iz radnog odnosa uvijek nadležne države u kojima radnici rade, te da konzularna predstavništva BiH mogu u tome pružiti savjetodavnu pomoć. Upućujući nas da se o prevarama dodatno obavijestimo kod policijskih agencija u BiH i Njemačkoj, Planinić piše da „Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine nema saznanja da je zadnjih godina bilo prevara naših radnika u SR Njemačkoj". Iz toga bi se dalo zaključiti da u tom ministarstvu slabo prate medije.

Slovenačkom sindikalcu Goranu Zrniću je i ovaj dio priče poznat. Slovenija je, kao daleko najbolje stojeća republika bivše Jugoslavije odavno obećana zemlja za radnike mahom iz BiH, a kao dugogodišnja članica EU i odskočna daska za rad u Njemačkoj. I to često na crno. „Nema odgovora države", kaže Zrnić. „Mi učestvujemo i u radu parlamentarnih odbora, bukvalno im crtam, damo prijedlog izmjene zakona, ali sve to padne u nekim pregovorima u koaliciji ili se usvoji deset posto, ili to prekroje, tako da više ni na šta ne liči."

„Jedni brinu samo kako da izvezu svoje državljane, a drugi kako da ih što bolje sažvaću i iskoriste. To je surovi kapitalizam u sprezi sa politikom, jer kao hoćemo da izađemo iz krize", dodaje Zrnić.

Jednom sažvakan i iskorišćen, Darko Sekulić iz Valjeva ipak ne odustaje da se na Zapadu oproba opet. Nesuđeni moler sada radi u lokalnoj perionici za relativno male pare. Kaže, planira da sa cijelom porodicom ode – ali ovog puta ne preko Slovenije i nikako na crno. „Sad sam krenuo na kurs njemačkog, moram da položim jezik, pa ću slati biografije. Završio sam školu za tehničara hortikulture, moja žena takođe. Ima potražnje u Njemačkoj za tim, pa planiramo svi da idemo."

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android