Sve je počelo još 1998, pokušajem da se napravi lista zemalja čije poresko zakonodavstvo nije odgovaralo pravilima fer takmičenja – organizacija industrijskih zemalja OECD je tako počela borbu protiv poreskih oaza. Odmah su se uzjogunile članice OECD Švajcarska, Austrija, Belgija i Luksemburg. Te države su smatrale da je ugrožena bankarska tajna, ali su - nakon što su zahtjevi malo ublaženi – ipak donekle popustile.

Kada su 2005. donijete Evropske smjernice o oporezivanju kamata, te četiri zemlje su se ponovo pobunile jer nisu htjele da šalju podatke o svojim klijentima državama iz kojih ovi potiču. Umjesto transfera podataka, nađeno je alternativno rješenje – uvođenje izvornog poreza na kapitalnu dobit. Ali, transferi podataka nisu učinjeni transparentnijim.

Pritisak poslije finansijske krize

Tek poslije međunarodne finansijske krize u januaru 2009. je nastala nova dinamika u natezanju oko zajedničkih pravila u borbi protiv utaje poreza. Javnim kasama je bio potreban dodatan novac, jer su bile opterećene troškovima spasavanja banaka. Zbog prijetnje da će biti formirana nova „crna lista“ nekooperativnih zemalja, evropske države koje su na glasu kao poreske oaze, poput Lihtenštajna, Andore ili Monaka, riješile su da malo ublaže odredbe o bankarskoj tajni.

29. oktobra 2014, 51 država ja praktično ukinula bankarsku tajnu. One su potpisale sporazum koji se temelji na standardima OECD. Još sto zemalja je pozdravilo nove mjere, mada nije potpisalo sporazum. U potpisnike spadaju i važni finansijski centri poput Švajcarske, Lihtenštajn i Singapur, kao i različita ostrva Karipskog arhipelaga i Lamanša koja su uvijek pružala gostoprimstvo ofšor-kompanijama.

Panama i SAD ne učestvuju

Ni Panama ni SAD nisu prihvatile standarde OECD. „Panama je u početku bila spremna da učestvuje“, citira Špigel onlajn Markusa Majncera, poreskog eksperta mreže Taks džastis netvork. „Ali, predomislili su se kada su vidjeli da SAD neće da potpišu. Amerikanci doduše oštro postupaju protiv utaje poreza, koja im nanosi veliku štetu“, piše dalje Špigel onlajn. Ali, i u američkim saveznim državama Delaveru i Nevadi mnoge ofšor-kompanije imaju svoja sjedišta.

Potpisnici sporazuma se obavezuju da će se međusobno informisati o računima koje privatna lica imaju u inostranstvu. Automatska razmjena podataka bi poreskim vlastima trebalo da olakša kontrolu odliva novca u inostranstvo i borbu protiv „poreskih bjegunaca“.

Razmjena podataka i informacija

Banke i druge finansijske ustanove ubuduće moraju da u svojoj zemlji prijave informacije o kamatama, dividendama, stanju na računima i dobiti od prodaje finansijskog imetka – kada je riječ o osobama koje žive u inostranstvu.

Sporazum reguliše i prava i obaveze u slučaju da iz neke druge zemlje stigne upit – a odgovor na taj upit više ne može da se izbjegava pozivanjem na činjenicu da se informacije nalaze u posjedu neke banke. Novo pravilo se odnosi na račune otvorene od januara 2016. Od septembra 2017, države će moći da međusobno razmjenjuju odgovarajuće podatke.

Zatvaranje poreskih rupa

U međuvremenu je aktiviran i akcioni plan vodećih industrijskih nacija o zatvaranju rupa u poreskim odredbama za međunarodne koncerne. Sredinom januara, predstavnici više od 30 država su potpisali prvi detaljni sporazum o tom pitanju. Prema tom sporazumu, međunarodno aktivna preduzeća bi trebalo da podnose izvještaje o poslovanju i stečenoj dobiti. Cilj je da se koncerni u svim zemljama primjereno oporezuju. I ovaj koncept je razradila OECD.

OECD je to nazvala kamenom međašem u sprovođenju takozvane inicijativa BEPS. Riječ je o borbi protiv raspoređivanja dobiti preduzeća na manje firme smještene u inostranstvo. Tako je, na primjer, internet-koncernu Gugl uspjelo da se oslobodi plaćanja poreza na kompletnu dobit, jer je odgovarajuća prava prenio na manje firme koje je smjestio na Bermudska ostrva, u Irsku i Holandiju.

G20 učestvuju u svemu

Na samitu G20 u Antaliji, donijet je i akcioni plan protiv takve prakse. Radi se o tački 13 plana BEPS od 15 tačaka. Tražene izvještaje o pojedinim zemljama bi trebalo da pišu krovne firme u zemlji u kojoj se nalazi njihovo glavno sjedište. Izvještaj se tada šalje poreskim vlastima – mada nije predviđeno i da se objavi. No, te izvještaje moraju da podnose samo preduzeća koja imaju svoje firme u inostranstvu i čiji je obrt veći od 750 miliona evra. Stručnjaci smatraju da u Njemačkoj ima oko hiljadu takvih firmi.

Od ljeta 2015. važi i 4. smjernica Evropske unije o pranju novca, koja bi trebalo da oteža finansiranje terorizma i poslove „na crno“. Za to je potrebno imati precizne i aktuelne podatke o osobama koje posjeduju bankovne račune. Da bi se smanjio rizik od pranja novca, Njemačko ministarstvo finansija provjerava i mogućnost ograničavanja plaćanja gotovinom – što je tema o kojoj se u Njemačkoj žestoko diskutuje, prije svega zbog bitnog smanjivanja zaštite podataka o ličnosti.