Torbe su im spakovane sa malo odjeće, važnim dokumentima, novcem i mobilnim telefonima. Waseem, Wajdi i Momen u narednih nekoliko dana žele napustiti svoj dom, Gazu. Međutim, ovi mladi Palestinci nemaju vizu za ulazak u Europsku uniju. Zbog toga kreću na dug i opasan put: preko Egipta do Turske, a zatim kao mnoge druge izbjeglice i migranti preko Sredozemnog mora prema Grčkoj. Nadaju se da će jednog dana stići u Njemačku i Belgiju.

Sada sjede zajedno kod Momena kod kuće. Prijatelji potiču iz sela na jugu Gaze. "Naravno, to nosi rizike, ali to je jedini način ka boljoj budućnosti", kaže Wajdi, koji nikada nije napustio Pojas Gaze. Dvadesetšestogodišnjak i dalje trpi traume iz 50-dnevog rata ljeta 2014. godine, kada je kuća njegove porodice većim dijelom uništena.

I Waseem više ne vidi budućnost u Pojasu Gaze. "Niko ne bi trebao pitati zašto želimo napustiti Gazu. Ovdje je jednostavno nemoguće živjeti", kaže ovaj dvadesetšestogodišnjak koji, kao i svi drugi, želi ostati anoniman. "Studirao sam, naporno radio od jutra do mraka, pokušao sve kako bih pronašao pravi posao, ali što smo postigli, osim što smo doživjeli ratove i sukobe?"

Ova trojka pripada generaciji koja je odrasla usred nekoliko ratova i u relativnoj izolaciji. U proteklih 15 godina vodila su se barem četiri rata i stalno su se dešavali kraći vojni sukobi između Izraela, Hamasa i drugih militantnih organizacija.

Najmanje od 2007. godine, kada je militantni Hamas nasilno preuzeo vlast od palestinske autonomne vlasti u Gazi, Izrael je također gotovo potpuno blokirao Pojas Gaze i strogo kontroliše kopnene, morske granice i zračni prostor. Također, Egipat povremeno postavlja restrikcije na svoju kopnenu granicu na jugu Gaze.Islamistički Hamas je od strane Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država i drugih zemalja klasificiran kao teroristička organizacija.

Izrael navodi sigurnosne razloge za strogo ograničenje kretanja osoba i roba u i iz tog malog područja na obali Sredozemnog mora. Gaza i njenih oko 2,3 miliona stanovnika su stoga već više od šesnaest godina gotovo potpuno izolirani od ostatka svijeta.

Postoji mnogo razloga za napuštanje doma

Momen još jednom sa prijateljima pregleda detalje svog plana. Niko ne zna gdje će biti za nekoliko sedmica. Momena, u kasnim dvadesetima, oženjen i otac dvoje male djece, prijatelji često šaljivo nazivaju stručnjakom. Prije godinu dana već je pokušao napustiti Pojas Gaze. Tada je uspio preko Turske doći do grčkog ostrva, ali je uhvaćen i vraćen nazad. Sada je skupio dovoljno novca da pokuša ponovo. Nada se da će jednog dana moći dovesti svoju porodicu. "Moja djeca uvijek strahuju kad izbije rat. Zašto bismo morali živjeti u ovoj situaciji?"

Waseem je prije šest godina završio školu za računovođu i očajan je zbog toga što ne može pronaći pravi posao. U Gazi, prema nedavno objavljenim podacima Svjetske banke, trenutno je 59,3 posto mladih između 15 i 29 godina nezaposleno. "Bio sam među pet najboljih diplomaca u svojoj generaciji, i nijedan od nas nikada nije radio u svojoj stvarnoj struci, ako uopšte uspijemo pronaći posao."

Da bi se pronašao posao u Gazi, potrebna je prava stranačka pripadnost i prije svega "wasta", odnosno veze, kaže Waseem. "Oni (de facto vlada) od nas uzimaju sve više poreza, ali zauzvrat ne dobijemo ništa. Ne osjećam se više kao kod kuće."

Trojica prijatelja žure provesti svoj plan. Dobivanje Schengen vize za Europsku uniju je vrlo teško. Međutim, trenutno je nešto manje komplikovano dobiti vizu za Tursku. Barem ih to približava Europi. Nemaju mnogo drugih opcija. Za većinu Palestinaca iz Gaze, dobivanje izraelskog odobrenja za izlazak iz okupiranog Zapadnog Jordana, kako bi tamo živjeli i radili, je beznadežno.

Teško putovanje u nepoznato

Ukupna cijena jednosmjernog putovanja prema Europi, ovisno o ruti, iznosi između 5000 i 12.000 eura, kaže Momen. To uključuje troškove viza, avionske karte, prijevoze i krijumčare ljudi koji se moraju platiti na različitim tačkama. Ono što na papiru izgleda jednostavno, povezano je s mnogim birokratskim preprekama. Samo odlazak preko graničnog prelaza Rafah zahtijeva odobrenje egipatskih vlasti i smatra se komplikovanim i dugotrajnim procesom. U prošlosti je i ovaj prelaz često bio zatvoren.

Nakon leta iz Kaira za Istanbul, ova trojica moraju dalje putovati do različitih turskih primorskih gradova. Ovdje postaju ovisni o krijumčarima koji prodaju mjesta na malim motoriziranim brodovima kako bi stigli do ostrva poput Rodosa ili Lezbosa. Nakon toga moraju platiti krijumčarima da bi stigli na grčko kopno. Najveća briga im je da budu uhvaćeni ili registrovani od strane grčke policije. Žele podnijeti zahtjev za azil u Njemačkoj ili Belgiji, gdje imaju prijatelje i gdje bi, prema pravu Europske unije, mogli ostati.

U Istanbulu će se njihovi putevi razdvojiti. Waseem planira uzeti drugu rutu i pridaje veliko povjerenje krijumčarima. "Što više možete platiti, to je sigurniji put", kaže Waseem. Njegov otac mu daje svoju ušteđevinu za ovaj pokušaj. Ostali su posudili novac od rodbine, uzeli kredite ili prodali porodičnu imovinu.

Međutim, dugovi moraju biti vraćeni. "Neki se vraćaju, ili ne mogu pronaći posao, ne dobijaju boravišnu dozvolu ili su razočarani jer ni Europa nije onakva kakvom su je zamislili", kaže Maha Hussaini iz nevladine organizacije Euro-Med Human Rights Monitor u gradu Gazi, koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava na Bliskom istoku i sjevernoj Africi.

Sredozemno more: Sloboda i opasnost istovremeno.

Iz svog ureda u visokom neboderu u gradu Gazi, Hussaini gleda na Sredozemno more koje razdvaja Pojas gaze od europskog kontinenta. UGazi, mnogi plažu i more vide kao jedino mjesto gdje se može osjetiti "nešto poput slobode". Međutim, čak i taj horizont ima svoje ograničenje: Izrael kontroliše morsku granicu, a palestinski ribari mogu ploviti samo nekoliko milja od obale. U vrijeme sukoba, taj radijus je dodatno sužen.

Teško je odrediti koliko ljudi napušta Gazu s ciljem da dođu do Europe bez Schengen vize, jer izlaze s vizom za treću zemlju. "Pogotovo mladići koji su nedavno završili fakultet ili su ga završili prije nekoliko godina" kreću na put, kaže Hussaini. "Vidite da nema nikakve nade za [političko] rješenje i da neizvjesna situacija traje, ne mogu pronaći posao i osnovati porodicu."

No često se putovanje prema Europi završava na tragičan način. Baker Abu Tayer prima goste u skromno uređenoj dnevnoj sobi u Khan Yunisu, gradu na jugu Gaze. Njegov sin Mahmoud utopio se u Sredozemnom moru u martu ove godine. Veliki plakat, iznad kojeg visi palestinska kefiya (palestinska marama), prikazuje nasmijanog mladića. Brod na kojem se nalazoo potonuo je u Egejskom moru. "Nakon Mahmouda, stotine ljudi krenulo je ovim putem i stigli su do svog odredišta. On je stigao kod Boga. Ne možemo promijeniti sudbinu", kaže Abu Tayer s promuklim glasom.

Njegovo tijelo je pronađeno i vraćeno u Gazu. "Odlazim na groblje da ga posjetim i čitam mu WhatsApp poruke koje mi je poslao", priča otac. Svojeg sina je pustio da ode samo s velikom brigom. Planove Mahmoudovog brata, koji je kasnije planirao krenuti istom rutom prema Europi, porodica je stavila na čekanje. Teško se nose s gubitkom jednog sina.

Mnoge porodice nemaju mogućnost da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih. Prema podacima Euro-Med Human Rights Monitor od 2014. godine, barem 375 ljudi iz Gaze se smatra nestalim ili mrtvim, a broj nestalih osoba vjerojatno je veći. Organizacija je također dokumentirala slučajeve teškog pritiska. Porodice bi trebale plaćati za informacije o sudbini svojih voljenih, što se često ispostavi kao prevara.

Waseem je poznavao Mahmouda Abu Tayra. Uprkos svim rizicima, prijatelji su krenuli prema neizvjesnoj budućnosti. Prema posljednjim informacijama DW-a, Waseem je sada stigao u Belgiju. Status Wajdija u Turskoj nije poznat, dok Momen još uvijek čeka priliku za putovanje preko Sredozemlja.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu