Umor na licu 33-godišnje Sedef Çakmak je vidan. U proteklih nekoliko sedmica je bila pod pritiskom zbog predizborne kampanje, a ona je jedina zastupnica u parlamentu koja se izjasnila da je lezbejka. Sedef Çakmak je članica kemalističke Republikanske narodne stranke (CHP). U parlamentu ona ne može voditi politiku koja će biti u korist homoseksualaca i lezbejki kao što je to slučaj na Zapadu. Debate o priznavanju i pravnoj jednakosti istospolnih brakova joj se čine kao da su s druge planete.

„Ljudi ovdje izvrše samoubistvo ili ih ubiju članovi porodice kad saznaju da su homoseksualci“, kaže Çakmak. Čak se i ona, kao zastupnica u parlamentu, ne osjeća sigurno: „Moja familija strahuje za mene. Još uvijek se, kada idem ulicom, osjećam nesigurno. Moja djevojka na javnom mjestu me još uvijek ne želi uzeti za ruku“. Çakmak čak ne vjeruje ni policiji: „Policija uopšte ne uzima zaozbiljno kada joj se obratiš zbog napada ili ako te neko pljuje zbog toga što si lezbejka. Ili te čak okrivi i kaže da si ti nešto pogrešno uradila“.

"Dvadeset pravih odgovora"

Sedef također govori o vlastitim iskustvima diskriminacije u školi, porodici i na radnom mjestu. Mnogi ljudi u Turskoj homoseksualnost porede sa psihičkom bolešću: „Ako prizna da je homoseksualac, roditelji s njim idu kod psihologa“.

Slušajući Sedefinu priču, teško je razumjeti predizborni propagandni materijal AKP-a. Naime na 17. stranici predizborne brošure se navodi kako je Turska otvorena za sve ljude. I za homoseksualce. Uz tu poruku se nalazi slika zastave sa duginim bojama i velikog broja ljudi. Riječ je o fotografiji nastaloj na maršu "Gay Pride Parade" za jednakost homoseksualaca, biseksualaca i transeksualaca. Prošle godine je na tom maršu, održanom u Istanbulu, učestvovalo više od 70.000 ljudi. Mnogi od njih su kasnije rekli da se samo u tako velikoj masi usuđuju govoriti o svojoj seksualnoj orijentaciji.

"Gay Pride Parade" je organizovala nevladina organizacija SpoD iz Istanbula. Cihan Hüroğlu radi za SpoD. Cihan se nasmije kada čuje da se AKP u svojoj predizbornoj kampanji izjašnjava kao zaštitnik homoseksualaca i lezbejki.

Cihan Hüroğlu i njegove kolege su pred parlamentarne izbore napravili listu sa potpisima onih koji ih podržavaju. Poslanici u parlamentu su svojim potpisima na toj listi trebali signalizirati da su za prava homoseksualaca, biseksualaca i transeksualaca. Listu je od 550 poslanika potpisalo njih 57. Od tog broja nijedan nije bio iz AKP-a.

Alexander Geiger iz njemačke fondacije Friedrich Ebert kaže da pritisak mora doći izvana. On često sarađuje sa SpoD-om i ističe da se civilno društvo u Turskoj daleko više razvilo nego etablirane političke partije. Sve se počelo mijenjati nakon protesta u vezi s parkom Gezi, kaže on. „Protesti su doprinijeli tome da se senzibilizuje šira javnost“, kaže Geiger i dodaje da se pitanje jednakosti kod mnogih danas dosta snažnije primjećuje: „Kada govorimo o protestima u parku Gezi, radilo se i o toleranciji ljudi različitih načina života. U Turskoj je postala politička parola zalagati se za pokrete homoseksualaca, za liberalnu i prema svijetu otvorenu Tursku."

Zatvor za homoseksualce

Koliko hitno je potrebna podrška cjelokupnog stanovništva postaje jasno ako se posmatra postupak AKP-a o planiranom osnivanju odvojenih zatvora u kojima bi bili smješteni samo homoseksualci. Navodno kako bi homoseksualci bili zaštićeni od diskirminacije.

Sedef Çakmak kaže: „Na kraju će napraviti zatvore za sve manjine. Za homoseksualce, Armence, Kurde,... Taj razvoj situacije je jednostavno opasan.“ Ona smatra da je svako jačanje AKP-a opasnije jer bi ta stranka agresivnije krenula protiv homoseksualaca. Çakmak kaže da se život ne može ravnati prema strahu. Postoje samo dvije opcije. Ili bježiš ili se boriš. Mi, aktivisti, davno smo se odlučili za borbu.“